Sekunda viječnosti
Baš sam se danas otišao prošetati od centra grada do Pećina da izbijem malo mamurluk, porazmislim o svojim glupim ponašanjem na sinočnoj pijanki. Osim što sam si nabavio štofa za još postova jer što god sam vidio razmišljao sam kako ću o ovome ili onome napisati nešto. Bacio sam pogled na grafit na kojem piše "Ono što činimo u životu ima odijek u viječnosti" (najdraži dosada mi je bio "Ako te netko udari za obraz, pokaži mu drugo lice") posvečeno nekom sirotom dečku koji je preminuo pa su mu frendovi na taj lijepi način iskazali kako će ga se zauvijek siječati.Zašto sam počeo o tome razmišljat? Sa 17 godina sam mislio da sam besmrtan i da mogu da činim što god me volja, imao sam sreće da nisam nikad bio bolestan i nesreću da sam malo blesav i optimističan šetao sa tom glupom idejom u glavi. Ukrao sam na pijanki prijatelju auto i sa još jednim frendom isprobavo ga po makadamima po Učki. Pošto sam htio napit vlasnika auta da se naspava i da ja neometano mogu nastaviti svoju rabotu davao sam mu stopostotni alkohol a sebi i drugom frendu točio votku kako on ne bi posumnjao. Dosta je potrajalo jer ovaj nikako da klone pa smo se svi lijepo i sretno izraketirali alkoholom. Kad je napokon zaspao uzeo sam mu ključ od fićota (jao što je bio lep i plav) i pobjegao skupa sa drugom. Zvat ćemo ga Marko. Jer se tako i zove uostalom.
I tako redali smo se na tom autu ko da je neka igračka, oduševljeno vozikali se po Učki u nočnim uvjetima. Kad je došao na red opičio sam po gadu i stao šlajfat po zavojima barem 70 na sat. Jedan sam zavoj prešao i dobio pohvalu od Marka "to miki tako se dela", u sljedečem zavoju nije bilo pohvale jerbo smo sletjeli u provaliju od jedno 7 metara i igrom sudbine ili slučaja fulali dva hrasta koji su nas mogli tako dobro izdevetat da smo završili u njih.
Ono što nikako neću moći zaboraviti je tišina koja je zavladala kad smo letili po zraku. Nevjerovatno, činilo mi se tako dugo i osječao sam toliki mir da mogu reći da su se isplatila sva sranja prije, tijekom i poslje. Ne mogu se sad dičiti sa time jer je to neodgovorno ponašanje i ja to razumijem no ta sekunda je nešto najljepše što mi se dogodilo ako zavirim u svoju prošlost. A onda pakao, lom stakla, plastike, lima i udaranje glavom u svaki kutak fiće jer smo se u toj provaliji jako dobro okretali da mi je bilo nekako čudno kad smo stali. Ironijom sudbine radio je nastavio svirati i to Paklene vozače od Atomskog skloništa. Ja vidim ironiju, a vi?
Kad me Marko izvukao iz auta ustanovili smo da smo živi i zdravi, da je glava na mijestu i da se ja moram pendrati po provaliji sa slomljenom ključnom kosti i to u mraku jer smo fići zgasili svijetla da nikome ne padne na pamet dolazit dolje. Bili smo udaljeni nekih 4 kilometara od kuće bez majica, samo sa hlačama ali možda zbog šoka obavili to pješaćenje u roku od niti 10 minuta. Naprosto smo letili a nismo ni riječ progovorili jer smo još bili pod dojmom svega. Eh da i ne moram ni reći da smo se otrijeznili, bili smo lucidni.. u onom stanju sam mogao otić pisati ispit i proći ga. Kad sam se vratio natrag onaj prijašnji frend se probudio i sav sretan počeo da skače po nama s pitanjima tipo "eee di ste bili idemo pit".
Čuj Claudio, ajde mi reci koliko ti vrijedi taj fićo jer smo ti ga pretvorili u konzervu. Ludio je nekih 5 minuta ali se ušutkao sa konstatacijom da sad može piti na miru jer ne mora voziti. Prijateljica je bila tamo i shvatila da nešto nije u redu čim su netaknute palačinke još na stolu.
To jutro je bilo grozno.. kako reći starcima i kako sakriti sve dokaze da smo učinili tu svinjariju. Claudio je dobro i prošao.. izlevatio nas je za 800 maraka pod pripaskom njegovim roditelja da je najbitnije da smo živi (tako da možemo pljunut lovu).
Nako što smo otišli do mijesta nesreće dragi izlevatitelj je još pobrao i akumulator i uzeo od fiće sve što se moglo uzet a ja sam bio previše u krivu pa nisam mogao reći ni A.
Stari je sa svojom ekipom sa posla išao vaditi fiću sa nekakvom dizalicom i sakrio sve tragove osim što uzeo natpis Zastava kojeg i dan danas vadi kada ja napravim neku glupost kako bi mi pokazao da sam trubilo. I onda krene rasprava da sam mogao biti odavno na vječnim pojilištima.
Ne moram ni spominjat da su drugi dan u školi svi saznali o događaju, hit mjeseca.. ako o čemu šaputalo onda je to bilo o promilima u mojoj krvi tijekom vožnje. Eto ti posljedice za viječnost... ali ma kolko mi svi srali meni je ona Sekunda bila prekrasna i ne bi svoja sjećanja čenđao za ništa na ovom planetu.
Svijestan sam da može zvučati kao konstatacija jednog morona ali mislim da sam u tom trenutku proživio još jedan život i zato sam zahvalan na tome. Kako kaže Anthony Hopkins u Legendi o motoru "možeš više proživjeti u 5 minuta nego u cijelom životu" ili slično tome. To što sada imam paniku kada god netko stisne gas nema veze i što imam ožiljak od operacije na ramenu je nebitno. Ovaj post je posvećen toj Sekundi koju bi radije zvao Eon. I tako, je budala naučila na vlastiti trošak.