neverinov blogneverinov blog

Sako dobro za neko zlo i Rokov poziv

U tijeku je kratak upgrade. Pokusajte ponovno malo kasnije. Hvala!



Koja frustracija non stop čitati ovo objašnjenje dok pokušavaš okačit novi post na blogu. A vrijeme leti i ja gubim inspiraciju za pisanje. Dan je počeo u laganini, spavanac do 10 ur i ni mi bil žao jer je nebo nekakva siva isušena kaljuža. Kad sam čitao Kamova pomislio sam upravo na takvo nebo. I gle sad evo mi takvo nebo u zbilji tako da već imam opis spremnog u rukavu. Nakon toga isto laganini ručak za drugaricom sa faksa i kava nakon toga.
Sa drugarom i drugaricom zapalim jednu u sveučilišnom parku i profesor iz povijesti bliskog istoka gleda u mene dok parkira auto (mislio sam da parkira auto) i raširenim italo-američkim osmijehom Frederic Mario Fales rođen neđe u New Jerseyu maše mi rukom i zapravo odlazi.

Ćutim nekakvu zloslutnost u ovom trenutku ali ne predajem se. Neda mi se na egiptologiju, opet crtati praščiće, bikove, prepelice i ostatak životinjskog carstva. Silazim na donji kat gdje me netko doziva imenom. Okrećem se i vidim curu koja se vratila sa iskopavanja iz Sirije koja je napravila feštu za povratak u grad i koja nije takla mililitar nekakve alkoholne tekučine niti kad su joj svi nazdravljali. Odlično, bilo je više piva za ostale.
Objašnjava mi kako sutra nemamo nastavu iz grčke povijesti. Zahvaljujem joj i pozdravljam ju najsrdačnije što mogu po ovakvom bljugza vremenu. Prije pol ure sam dobio poziv od frenda iz Vicenze koji studiram vamo dal želim sutra ujutro s njim u muzej u nekom Pičkovcu čije sam ime zaboravio ali sam zapamtio da se nalazi u laguni pa sam postavio logično pitanja dal moram donjet sa sobom sprej za komarce jer mi se neda doživljavat opet ljeto na ovakav način. Komarci, ko ih je izmislio treba mu uručit plaketu i odmah potom linčovat ko u dobra stara vremena.
I tako kad sam se već odlučio vratiti natrag dom i napisat ovaj prosvjetljeni post dobio sam poziv sa nekog +386 broja, aha znači Slovenija pa ko me zove od tamo? Ispostavilo se da me zove Rok, bivši cimer i slovenac koji živi u Izoli (negdje usred onih 41 kilometar slovenske obale) da mi kaže kako se preselio natrag u Udine jer misli završiti faks nakon što je već drugu godinu vanredno. Malo je rastegao to vrijeme studiranja ali bolje ikad nego nikad.

Samo što ga poznajem

Pretpošle godine smo jedan drugome činili medvjeđu uslugu kad bi netko od nas imao nastavu. Meni se cijepalo srce kad bi imao nastavu u 8 ujutro a njega boli patka i dalje nastavlja spavat. U tim trenucima sam bio u stanju da ga udavim u snu iz zavisti. Problem je što oboje volimo svakakve poroke i što nam treba samo pitanje “oćeš” da se prihvatimo odmah cugat ili pušit ili izaći van u bilo koje doba pogodno za raditi đumbus po Udinama.

Kao dokaze nudim razbijen auto u hrast i semafor koji je odletio 50 metara u dalje i to sve na jednom prometnom raskrižju u 4 ujutro u alkoholiziranom stanju. Koji šokovi. Kad sam shvatio da smo fulali zavoj u ljevo 70 km na sat i završili u stablo sjetio sam se nekako iz primozga o tome što treba činit u ovakvim situacijama. Vidio sam da se moron nije niti vezao ergo uhvatio sam ga i potegao van iz auta jer sam si zamišljao kakvu spektakularnu eksploziju iz Smrtonosnog oružja. Po dolasku vatrogasaca na pitanje od jednog od vatrenih dečkiju dal sam dobro odgovorio sam da jesam i nažicao ga cigaretu. Najbolja cigareta u mom životu ako se mene pita. Rok u međuvremenu se smije i kaže da ajmo ća dok još nisu stigli panduri i ostala svita gladna naše krvi.
I to je govorio pred svima njima koji su bili u nemalom broju. Usrao sam se od straha kad su nas počeli legitimirat. Kako da objasnim da mi se nije dalo ić boravišnu dozvolu. Rok je napuhao 2.5 čeka ga ogromna kazna, razbijen auto, razbijen nos i starci koji bi ga rado razbili kad saznaju. (Nema brige za stabloljupce, nije hrastu bilo ništa, ma niti ogrebotina dok je on nama onako šeretski rasturio prednju stranu auta. U ovoj epizodi nije bila nanesena šteta ni jednoj životinji.)

Neda mi se ni nabrajati biljke iz restorana koje smo ukrali niti prometne snagove. Evo upravo gledam jedan Obavezan smjer u mojoj sobi.

I tako ja idem za pola sata naći se sa tim prijateljem.


Oboje ljubitelji dobre kapljice


Kako će da se ovo završi i hoći li sutra u močvari pjevati Blue Lagoon od Chrisa Isaaca kako sam si zacrtao. To samo bogovi znaju


Danas mi se non stop pjeva "ja sam stakloman, bilo lito ili zima bila noć ili dan ja razbijam stakla ja sam stakloman!!"


Zbogom pameti
Post info
12.11.2008. (16:24)
38 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Arhiva >>