Priča u pozadini
Fascinantno je kako neke stvari imaju drugačije značenje ovisno o osobi koja ih promatra.
Kut razumjevanja oscilira jer svakoj osobi neki predmet ima neko drugo značenje pogotovo između onih koji znaju ili odnosno ne znaju za priču koju ti predmeti vuku sa sobom. Naletio sam na ovu sliku danas i potakla me na razmišljanje (a razmišljanje o drugim stvarima nevezanim za ispit u srijedu si ne smijem dopustit pošto sam u zaostatku) o njenom značaju.
Za ostatak svijeta to je samo fotografija dve stare ofucane srednjoškole torbe na klupici i eventualno se more dodat da je u pozadini neka mediteranska makija.
Napravljena je u doba kada sam još bio u vezi sa osobom bez koje nisam u to vrijeme mogao zamisliti budučnost. Bilo je to jednog sunčanog dana u kolovozu kada nas je uhvatila volja da se prošetamo pokraj mora u Kostreni, naprosto da se nadišemo malo sviježeg zraka.
Ona je tog dana odlučila isprobat dali je more hladno i brčkala se neko vrijeme u njemu. Ja nisam bio toliko hrabar, igrao sam se sa fotoaparatom kojeg sam maznuo sestri i tražio motive da ih ovjekovječim.
I nju sam slikao mnogo puta uz prijetnje da će me istuč ako ju objavim na Ptičici.
Bio je to dobar dan. Onaj u kojem možete slobodno disati kao da si na ničjoj zemlji i svi su problemi zamrznuti.
A onda sam se okrenuo, naslonjen leđima na ogradu, spazio ovaj prizor na klupici. Tada sam pomislio kako će mi ta slika jednog dana kad ju opet iskopam izmamit osmijeh, nas mladih i nadobudnih sa rastrganim torbama, puni snova...
Tako sam fantazirao a onda je veza pukla. Sada je poprimila drugačiji značaj. Isti onaj osječaj koji dobivam dok sumanuto čitam za ispit iz povijesti bliskog istoka pošto mi se u sažetom obliku vrti ispred očiju gotovo tri tisuče godina. Tri tisuče godina rađanja i umiranja ljudi, njihovih gradova i država ukratko njihovih nastojanja.
Dobiješ dojam da je sve što činiš nekako prolazno a to se kosi sa mojim uvjerenjem da sve što činim u životu ima odjek u budučnosti.
Nekoč snovi o budučnosti a sada iluzije iz prošlosti.
No, ne žalim. Nekako mi je drago što me hvata ovaj slatko gorki osječaj. Radije i to nego indiferentnost čiji sam bio žrtva ovih blagdana.
Znam da sam živ. Samo poimanje toga mnogo mi znači.
Nadam se da nisu potrebni emotikoni kako bi se to vidjelo. A sad natrag na štrebanje pošto sam svoju potrebu da budem baba placarica na blogu zadovoljio.
Update
Sestra je pročitala večerašnji post i objasnila kako joj se odjednom svidjela sad ova slika koju je prije smatrala bezveznom. Zato jer sad poznaje priču.
Nekako me razgalilo to spoznanje.