Ovo nije još jedan zimski post
Nekako mi je gušt znati da sam jedan od malo njih koji svoje vrijeme provode na drugačiji način dok ostatak ovca iz moga tora zdušno i hipnotizirano navija za pobjedu koju će nam sigurno donjeti toliko nadani moralni, društveni, finacijski boljitak. Ja u međuvremenu maštam o ljetu i neopterečenju koje ono nosi sa sobom.
Danas sam se zaželio sunca, mora i hladne pive na Kantridi u jednoj relaksiranoj atmosferi ispred Morskog Prasca.
Nema mi boljeg nego tako poslat u božju mater cijeli dan. Ne, ne zagovaram besposličarenje pošto se istoga i ježim i cijenim svojih ruku rad ali bi želio bar jedan dan provesti u onom stanju koje naše prekomorski susedi zovu baš onako pitoreskno: "dolce far niente"
I tako dok ostatak nacije sluša himnu u transu i dokazuje svoje hrvatstvo ispijuči Žuju ili onu drugu pivu (koja je ubila Zdravka Martinovića i njegovo psa i u zamjenu nam ponudila čep prekriven aluminijem kako bi nam pjena bila postojana) ja doživljavam ljetnu nostalgiju i radujem se što moje vrijeme tek dolazi.
Vrijeme u kojem ću se naguštat i gušterati na plaži (uz obavezni slamnati šešir) čak i poslje posla pošto će sunce još dugo sijati na nebu. Svaka čast onima koji preferiraju zimu ili jesen ali moram priznat da ih ja niti malo ne razumijem.
I tako već neko vrijeme kružim oko okosnice ovog posta a to je taj moj omiljeni, nimalo ekstravagantni birc na plaži pokraj stadiona iskopanog u stijeni. Ima par stolova i stolica odmah do šanka a malo dalje su neki domači starinski drveni starinski stolovi.
Prije je ta plaža bila nasuta građevinskim materijalom pa mi baš i nije bila omiljena ali otkad je došao taj birc i otkupio koncesiju stvari su se izmjenile.
Po danu se mogu igrat karte, ispijat kavica ili bira, svakom po volji i kada osjetiš da te cuga malo previše lupila u glavu samo se baciš jednom u more i gle čuda moreš nastavit dalje od tamo gdje si stao.
I pogled je odličan.., svuda oko tebe pineta a četrdeset kilometara južno puca pogled na nenastanjeni dio Cresa.
Kada padne mrak, pogled u primozgu zamjenjuje pogled u zbilji tako da i dalje možeš osjetiti nevidljivu prisutnost otoka. Onda se lagano pale baklje, mjenja se muzika u malo žešću i svud okolo čuješ parove i društva kako negdje u mraku priređuju nešto svoje uz gitaru i cerekanje.
Iz daljine kada se približavaš mjestu, čuješ smijeh, pasionirano časkanje i zajebanciju. Naručiš svoj gemišt, pozdraviš poznate njuške i pridružiš se svome društvu.
Aaaaaaah koji gušti, jedva čekam.
Za ovisnike o suncu
Pozivam vas da dođete na Riječki karneval kako bi što uspješnije otjerali zle duhove i prizvali proljeće, da ga možemo nositi na dlanu kao u pjesmi