Vox Populi, zašto ideja ne štima?
Snimio Rok Pahor
Svaki put kad prolazim Koblerovim trgom u Rijeci automatski prođem pogledom na jedno postolje od bijelog mramora na kojem piše velikim slovima VOX POPULI. Nema mi tužnijeg prizora nego vidjeti taj prekrasni ideal sakriven u kutu iza terase sa stolicama, stolovima i suncobranima jednog kafića. Na taj način cijeli plemeniti koncept iz 2005. koji je inicirao Marin Miočić Stošić pada u vodu:
Na Koblerovu trgu u središtu Rijeke danas je otvoren "govornički kutak", prvi u Hrvatskoj, na kojem će svatko tko želi moći izraziti svoja stajališta i razmišljanja o bilo kojoj temi.
Lijepu ideju ekstrateritorijalnosti (znači izuzeće iz teritorija Hrvatske tako da se osoba ne mora brinuti sankcija vlastitog izražavanja) i totalne slobode govora miniraju nekoliko preduvjeta:
-nezanimljiva i periferna lokacija na Koblerovom trgu umjesto na Korzu, žile kucavice jedne Rijeke, preferiram rizik da se na tom postolju nakelji 99 idiota i tražitelja pažnje ako će to omogućit da barem jedna osoba nešto pametno kaže. Lako je sada govoriti da imamo speakers corner nalik onom u Londonu kada ga nitko ne abadira, u ovom slučaju je to bačen novac u vjetar;
-opća nezainteresiranost za boljke u društvu tako da još dosada nisam vidio niti čuo ikoga da govori o stanju u naciji, županiji, gradu. Niti ja se ne mogu dičiti pošto sam jedini put ponoći i malo pripit koristio postolje kako bi izjavio ljubav svojoj bivšoj umjesto da budem narodni tribun (a i činilo nam se da nas netko s početka snima kamerom);
- opći strah od iznošenja vlastitog mišljenja iako je Rijeka dosta otvoren grad strah pa su neki tabui već proživljeni što u drugim manje urbanim sredinama nije tako iako ni to ne pomaže da obični građanin vidno nezadovoljan stanjem političkog habitata na kavi nema snage dignuti se za jednu stepenicu i iznijeti to isto što bi rekao dok srče smeđi napitak.
Ako u ovom slučaju lokalna vlast garantira nepovrjedljivost tvojih prava sve dok stojiš tamo gore zašto nitko ne iskoristi priliku da kaže nešto? Pa čak i da psuje jednog Štengla i Hebranga ovi mu nebi mogli ništa.
U čemu je tajna naše političke atrofije?
Evo kako to izgleda zapravo, nevidljivo.. i tužno dodao bih.