Bajram u Tuzli
U četvrtak ujutro nisam ni slutio gdje ću završiti navečer kad sam se probudio i dobio poziv od Đukca da zapičimo za Tuzlu, koji je dobio prisilni godišnji (koji mu nije teško pao) i neke novce od stanarine od najmoprimca stoga je logična konzekvenca bila da ode kod rođaka u Bosnu gdje ga ovi goste, paze, maze i tove.
Nisam imao nekog pametnijeg posla prije rođendana a i htio sam iskoristiti vrijeme u ovom tjednu jer sam od sljedeće nedelje zaglibio u Umagu narednih 4 mjeseca kolko budi trajali radovi na Trgu Sv.Martina u Umagu i to van sezone tako da je gibanje bilo itekako poželjno.
Đukac je doslovno po mene došao iz tuša (uzeo je samo punjač, ključeve i mobitel) dok sam ja uzeo sve sretne majice (uključujući onu iz Makedonije), svu dobru volju (onaj glas koji mi je govorio da ne trošim vrijeme i novac bezveze ostavio sam negdje kod Gorskog Kotara u magli i kiši) pa za Zagreb i dalje sve do Slavonskog Broda gdje sam promatrao obronke na kojima sam proveo mjesec dana a pari mi se kao da je iz nekog drugog života te sve do Županje gdje smo sišli sa autoceste, prešli granični prijelaz, vozili se po srpskim naseljima nadajući se da nas nikakva murija neće zaustaviti radi kontrole i tako smo točno u 22 navečer stigli pred kuću Đukčevog bratića Miška od kojeg smo saznali da je sljedeći dan Kurban Bajram.
Sljedeći dan probudili smo se uz pravu tursku kavu (voda se kuha a kava sa šećerom čeka u drugoj džezvi) i kajmačnice te smo otišli po gradu sa našim domaćinima čestitati blagdan kod prijatelja i usput popiti šljivovice (na koju sam se navukao od Slavonije još) i jesti moj izbor najboljih (iako mrzim superlative) kolača urmašica. Pošto sam pohvalio Remizu, majku od prijateljice, dobili smo još baklava i urmašica za po putu koje smo zapravo pojeli noć prije putovanja za Rijeku. Eto toliko su fini bili.
Bajram je zanimljiv, po gradu nema nikakvih dekoracija koje bi označile da se nešto slavi, tek na ljudima vidiš veselje što te vide i čestitaju "Bajram barečula" (tako narod govori dok na televiziji razne tvrtke vjernicima čestitaju formulom "bajram serif mubarek olsun") a ti im odgovaraš sa "alahrazola" (ako "Alah odobri") te čestitaš sve najbolje njemu i njegovima. Ljudi se časte i nose jedan drugome darove, hranu i piće te provode vrijeme sa prijateljima i obitelji.
Ono dobro je što Miško ima prijatelja srbina Caleta i hrvata Šefa tako da oni slave sve moguće blagdane sve tri vjeroispovjesti i jer se poznaju cijeloga života niti ne pomišljaju da ikad dignu ruke jedan na drugoga. Baš kako je trebalo biti.
Miško ima ženu Jasminu i malenu 15 mjesečnu Ajlu ( tur. "mjesečinom obasjana") te se igra sa Šefom kćeri Lamijom te svi zajebavaju Caleta kada će se skrasiti i naći ženu.
U petak navečer sam jeo sarme umotane u listove kupusa ili u kapulu te legendarnu Bamiju, kuhanoj u posudi od terakote, za koju su me uvjeravali da je afrodizijak što sam se i sam uvjerio prilikom noćnog izlaska.
Tuzla nije široka ali je duga jer prolazi kroz gudure između brda tako da vožnja po gradu nije nimalo dosadno a i mogao bi ju opisat kao vožnju Rijekom radi pregršt uzvisina, nizbrdica i zavojitih cesta gdje bi se netko nesikusan odmah izgubio.
Pošto je Đukac bio penzionerski raspoložen i ostao doma ja sam sa Miškom, Jasminom, Caletom, Boldrikom izašao vanka i zabavio se na šanku u jednom pubu gdje Cale radi honorarno u zamjenu za cugu i zezanciju sa gostima i gdje su mene podjebavali da sam Mladen iz tbf-a.
Nakon toga završili smo u Domu Mladih na što sam ostao bez riječi jer je to mjesto kakvo treba nama u Rijeci, nekoliko prostorija sa različitom glazbom gdje možeš vrludati od jednog do drugog mjesta.
A i cuga je jeftinija što je dodatak sreće kod mene.
Te noći sam se naplesao, kretao kao gonjen vragovima bez ikakvog znaka umora a da ne pričam o tome kako je bilo lako komunicirati, šaliti se sa ljudima (bit će spoj lokalne opuštenosti i dva pjata bamije koje sam smazao), zanimljivom curom duge svilene kose, studentice arhitekture sa kojom je bilo tako jednostavno odmah započeti razgovor i smijali se onako bezvezno... ah Maida.
Drugi dan je nastavio u nekakvom zajebantskom tonu u mojem smjeru kojeg neću reproducirati ovdje i uz prepričavanja kako je kome bilo jučer. Đukće nadam se da ti je krivo što nisi bio.
Nakon oproštaja i dogovora da će Tuzlaćani biti naši gosti kad dođu za ljeto u Rijeku, krenuli smo sa autom koji je mirisao po našim zadnjim burecima tog dana. Žurili smo se kod mene doma kako bi stigli na obiteljski ručak povodom moga rođendana ali jednom kad je i ta gungula završila sasvim neplanirano zapičili smo dalje za Udine i tamo uživali još dva dana sa prijateljima.
Obuzela nas je groznica putovanja kao u knjizi Jacka Kerouaca "On the road": 'Where are we going, man?' 'I don't know but we gotta go.'
A trešnja na kraju svega je bio poziv moje tete dali mi šta treba za rođendan kupit i kad sam samog sebe iznenadio odgovorom: Ne treba mi ništa, imam sve što trebam
Ili barem, ne treba mi ništa šte se novcem može kupiti, kakvo oslobođenje je to shvatiti tek u 26 godini života.