O usađenim uvjerenjima
Nakon slatkoga malo gorkoga...
"Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži."
Albert Einstein
"Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu."
Toma Akvinski
Gledam ljude koje me okružuju u životu (osjećam se u najmanju ruku kao vulkanac među klingoncima), na blogu, u autobusu... , i ne mogu se prestat načudit kada vidim toliko energije utrošene u obranu vlastitih uvjerenja za koje je uglavnom odgovorno "društvo" koje im ih je usadilo.
Ne razumijem za početak nacionalističku paradigmu i veličanje vlastite pripadnosti nekom plemenu ili narodu. Na kraju krajeva svaki antagonizam mi izgleda besmislen kad mi netko krene govoriti srbi su napali hrvate, nije sasvim točno... već ljudi su napali ljude (ili još bolje ljudi koji uvjereni da su srbi su napali ljude koji uvjereni da su hrvati) i to je najtužnija stvar od sviju.
Sljedeća koju ne razumijem je religiozna paradigma, ona u kojoj su pripadnici jedne vjere sigurni da su jedini koji spoznaju istinu te se samim time osjećaju superiornima nad ostalima. Na druge u najgorem slučaju misle da su ljudi osuđeni na propast radi drugačijeg vjerovanja a u najboljem gledaju na njih kao na neke jadničke koje bi bilo lijepo nekako spasiti. Zašto svoju poziciju smatramo onom pravednom kada to misle o sebi i oni koji ne shvaćaju svijet onakvim kakvim ga vidimo mi? Nije li to dokaz da smo svi mnogo sličniji nego što mislimo?
Razmišljao sam o tome i smatram kako ljudi vlastita uvjerenja smatraju jedinim ispravnim mjerilom za poimanje svijeta. Govorimo da svatko ima pravo na vlastitio mišljenje ali dali to doista mislimo ili samo ne želimo ispasti netrepeljivi u tuđim očima?
Napad ili neslaganje sa vlastitim uvjerenjima čovjek smatra kao otvoreni atak na vlastiti život i njegove razloge postojanja a to nije dobro jer kad tad ćemo postati fundamentalisti ako smo sigurni da je samo naš način ispravan.
Što reći o braniteljima koji su izgubili suborce, rodbinu, prijatelje u ovom zadnjem nesretnom ratu i preživjeli su psihički zahvaljujući tome što su uvjereni da su učinili jednu dobru stvar, spasili sve nas i omogućili nam državu u kojoj ćemo biti slobodni.
Što ako nakon svih ti trauma netko im kaže da država nije ispala onako kako su se oni nadali već da je usljedila samo promjena gospodara.
Sad nas ne kradu "njihovi" sad nas kradu "naši" ali koncept ostaje isti. Može li ta osoba spoznati da se borila za jedan ideal koji nije ostvaren i koji se izvotoperio u ovu Hrvatsku koju imamo dan danas a ne poluditi od činjenice da je prevarena zajedno sa svima onima koji su dali život? Može li ta osoba naći neki drugi smisao zašto je ratovala i vidjela tolike strahote a da ovaj moj dio posta ne shvati kao atak na vlastita uvjerenja?
Teško je priznati da smo svi kolektivno prevareni i da su na leševima zgrnute pare i moć, ali to je nažalost gorka istina, pa zar rat nije najunosniji biznis? Tko još nije svladao tu računicu vjerojatno će biti topovsko meso u sljedećem.
Ovim novim vrlim svijetom je profitirala nekakva oligarhija koja nije baš najspretnije vodila državu jer rodbinsko pripadanje i pohlepa zatiruje svaki pokušaj da se netko uzdigne na bazi vlastitih dostignuća, meritokracije. Ovo jednostavno nije država gdje uspjevaju najbolji već je diktatura prosjeka.
Žao mi je ako se itko ovime našao uvrijeđenim, jasno mi je da je teško pogledati u vlastiti odraz i vidjeti tu ružnu sliku. Lakše je zažmiriti i razbiti to ogledalo te napasti onoga koji ga drži zar ne?
Što se tiče mene, ja držim da su moja uvjerenja zapravo smjernice jer je stvarnost varljiva pošto ju percepiram sa nesavršenim alatkama poput mojih pet čula i spremna su na promjenu ako naiđem na nekoga tko mi može argumentirano objasniti u čemu griješim a da to nije neka iracionalna retorika primjera radi "jer tako Bog želi" ili "jer tako svi smatraju" ili još gore "jer tako nalaže tradicija" (ljudi ni ne pomišljaju da je svaka tradicija bila svojevremeno i novost koja je srušila prijašnju užancu).
------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovo je bio najčudniji Božić ikad pošto sam se zasitio uvijek istog kičastog, svijetlećeg, glasnog blagdana, bojkotiram reklame i mjesta gdje bi mogao doći u doticaj sa njegovom komercijalnom stranom te sam se opredjelio za njegovu obiteljsku i prijateljsku dimenziju. Lijepše je kada izgleda jednostavije a iskrena čestitka i stisak ruke draži su mi od poklona.
Baš bi volio da ovaj val dobrote kojim su ljudi zapljusnuti tijekom Božića nastavi i nakon njega te vam sa tom nadom želim sve najbolje tijekom ovih praznika i uspješni ulazak u 2010, neka ovo postane bolje mjesto za svih jednog dana pa čak i za one koji nas tlače i njihovu djecu.
Odoh ja u Sarajevo nakon glasanja, volio bi se ne razočarat još jednom na povratku u domovini.
Dodatak blogerice miss illusion u obliku komentara uz njeno odobrenje:
I sama sam se pitala o istim stvarima, i nekako čini se da imam čvrst stav što ne valja, što ne želim, međutim isto mislim da su ljudi s jakim uvjerenjima potencijalno opasni u svakom sistemu, jer tanka je granica između uvjerenja i prelaska u neku patologiju , zaobilaženja ljudskosti radi uvjerenja, mislim da uvjerenjima zapravo nikad i ne branimo samu ljudskost, više nekakav svoj ego, neku fiktivnu tvorevinu koju su nam nametnuli kao jedinu ispravnu,
zato je nemoguće prihvatiti braniteljima istinu koju mi vidimo, jer time se gubi i smisao svega za što su maltene upropastili život, i naravno da im je povrijeđen ego jer su unijeli sebe same u taj rat, a u ratu nikad nema ljudskosti, bio on napadački ili obramben, rat je lišen svake ljudskosti, inače se ljudi ne bi ni razboljevali nakon rata, suočeni sa strahotama koje su morali činiti (oko za oko, zub za zub), jer su ih moćnici natjerali da idu protiv čovjeka, protiv sebe, protiv bazične ljudskosti da bi ostvarili "više ciljeve". Tko kasnije može pogledati sebe u ogledalo i kazati-ti viši ciljevi su bili nečije fotelje, nečije blagostanje, 100 bogatih obitelji i tisuće po kontejnerima, također i produžetak međunacionalne mržnje.
Jedina jaka uvjerenja bi trebali imati oko čovječnosti, ljudskih prava. No takva se nažalost zatiru i kod tih tzv. domoljuba, a i kod velike većine vjernika. Malo je u biti istinskih kršćana , svima je njima mnogo draži stari zavjet od novog, dakle gaze i ono u što vjeruju, jer oko za oko , zub za zub je jedan od najdražih postulata većina današnjih vjernika, inače ne bi diskriminirali različitost na svakoj razini, ne misleći da time zatiru svaku šansu za ljudskost, u sebi i u drugima. To je sve mašinerija, mašinerija krivih uvjerenja na kojima se ipak jako dobro zarađuje i to je jedino u svemu očito bitno.