Esej o kapitalizmu
Vratio sam se sa odličnog dočeka Nove o kojem ću nekom drugom prilikom, pošto ste svi još uvijek u tom filmu, a koncentrirat ću se na natječaj Born in '89 koji je objavila Europska Banka za Obnovu i Razvoj (EBRD) uz potporu Financial Timesa i UniCredit Grupe, kapitalističkog igrača prisutnog u svim zemljama bivše Juge u kojima sam bio.
Jedan od uvjeta u natječaju je taj da trebate biti rođeni '89 kako biste opisali promjene koje su nastale u posljednjih divnih dvadeset godina kapitalizma od istočne Europe do centralne Azije što smatram svojevrsnom gluposti jer kako opisati bilo kakvu promjenu ako se ne govori o onome što je bilo prije za što niti ja koji sam iz '83 nisam u stanju točno prokljuviti jer sam tijekom početka "tranzicije bez kraja" imao tek navršenih 6 godina, a kako je rekao Giambattista Vico:
"Gli uomini prima sentono senza avvertire; dappoi avvertiscono con animo perturbato e commosso, finalmente riflettono con mente pura"
"Ljudi prvo slušaju bez da čuju; kasnije čute osjetljivom i ganutom dušom, naposljetku razmišljaju čistim umom"
Scienza Nuova, Degnitá IX
No nije mi važno da li bi moj esej upao u natječaj i polučio kakav rezultat već koliko bi htio da barem oči jedne osobe uključene u tim tokovima pročitaju kako me ovaj sistem uopće ne oduševljava, kako je nemilosrdan, nehuman i kako ne postoji dovoljno dobra laž kako bi zavolio ovu bijedu od društvenog uređenja.
Prije i sada - jedna hrvatska priča
"Dok god možete vidjeti nekoga gdje čeka u predsobljima ureda i sudova, državna uprava ne vrijedi ništa."
Luis Antoine de Saint-Just
Građanin sam jedne male zemlje čija se država rodila raspadom Jugoslavije a u njoj sam od rođenja uspio doživjeti samo 7 godina i svjedočio svojom neiskusnom svješću njenom neslavnom kraju. Umjesto da smo đentlmenski prekinuli zajedništvo kao Slovačka i Češka mi smo išli ratovati da svojim susjedima i najsličnijima po govoru i mentalitetu te smo se od jedne prosperitetne zemlje u kojoj je vladao samoupravni socijalizam o kojem mi pričaju roditelji i poznanici (pošto sam arheolog smatram njihova svjedočanstva kao u usmenu narodnu predaju), koja je samu sebe prehranjivala i privređivala u zemlju čije je gospodarstvo sada u rukama stranaca ali njih naravno ne krivim, već učmalost moga naroda koji je dopustio da se dogodi situacija u kojoj su banke u stranom vlasništvu kao i telekomunikacije, energetiku smo prodali a uskoro ćemo vjerojatno isto tako postupiti sa vodama i šumama, našim osnovnim bogatstvom.
Moj otac je podrijetlom talijan i nije mu bilo lako pošto ga je svugdje pratio podeblji dosje u kojem piše da je njegov otac prebjegao '58 u Italiju jer se jednostavno nije snalazio ovdje i ostavio njega i svoju ženu i ništa im se lošeg nije dogodilo. Imali su tu sreću da su većinu životnog vijeka živjeli besplatno zdravstvo a i posao je bio zagarantiran po završetku fakulteta. Ljudi su u tim pričama bili bezbrižniji nego danas i pojedinci nisu stršili svojim bogastvom kao danas kada gledam nepojmljiv i nepravedan kontrast jednog bogataša koji se vozi u novim kolima dok pokraj njega posrnula stariica traži hranu ili kakvu plastičnu bocu radi naknade u kanti za smeće.
Otac je nakon tog velikog razdoblja gledao raspad države koja nas je prehranjivala sve ove godine i hvala kojoj smo preko sindikata stalno bili na nekim putovanjima, radi toga sam imao sretno djetinstvo i moje uspomene su morski žal, sol i sunce u kojima sam uživao na otoku gdje je tatino poduzeće imalo odmaralište za vlastite radnike.
Zamislite sada da poduzetnik isplati odmor za godišnji zato jer vjeruje da zadovoljan radnik dobro obavlja svoj posao. Teško je to sada i dokučiti kada su prizori koje vidim izrabljeni radnici na ulici koji su tek shvatili koliko su nasamareni pa se bune kad je šteta odavno učinjena.
Političari u međuvremenu ne rade posao za koji su dobro plaćeni već odmažu u vođenju opće stvari (republike jelte?) i svojim bahatim ponašanjem i nemoralnim aferama te oduzimaju vjeru prosječnom građaninu da je boljitak moguć. Ono na čemu rade jest da nas plaše pričama o komunizmu na isti način kako djetetu govorimo da će ga uzeti baba roga ako ne zaspi. Žele nas uvjeriti da se sada živi mnogo bolje nego prije kako bi postali zadovoljni aktualnim stanjem i na taj način zadržati privilegije i moć koju su dobili na povjerenje od građana. Radi svih tih pokušaja u svojoj državi primječujem elemente iz popularne knjige „1984“ Georgea Orwella, čak nam se jedno ministarstvo pompozno zove „Ministarstvo branitelja i međugeneracijske solidarnosti“, čisti populizam bez trunka istine.
Država sagrađena na laži ne može sretno opstojati pošto su joj temelji gnjili a ni u susjedstvu nije bolje. Ovog ljeta sam bio u Crnoj Gori i Makedoniji i ljudi otvoreno pričaju da se prije bolje živjelo. Na moj upit kako je prošla privatizacija, ljudi mi ogorčeno kažu da je bolje koristiti termin „lopovizacija“ jer su samo pojedinci profitirali sa novonastalim državama dok je sveukupni napredak naroda izostao.
Kao što u avionskim nesrećama nikad nije samo riječ o jednom kvaru, već o lančanoj reakciji kvarova tako je i ovdje sa mojom zemljom gdje jedan problem otvara drugi. Preglomazan broj birokrata zaposlenih u raznim ministarstvima i državnim uredima čini mehanizam sve skupljim za održavanje zarad velikog postotka nezaposlenosti tako da radno stanovništvo otpada otprilike na milion sposobnoh radnih pojedinaca koji moraju hraniti sebe i još 3,5 miliona sa sobom a kad-tad će radi tog rasta životnih troškova stvar postati neizdrživa i bojim se što bi to moglo značiti. Sudeći po tome ako se povijest ponavlja, čini mi se da su neredi neizbježni.
Ljudi nenaviknuti na kapitalizam su nasjeli na obećanje o lagodnom životu preuzimanjem kredita od banaka te sad slijedi osvješćivanje tako što se ti krediti moraju vraćati uredno i svaki mjesec inače slijedi deložacija. Tako osobe postaju siromašnije a nečija nesreća indirektno djeluje i na moje blagostanje pošto smo svi mi povezani po principu spojenih posuda.
Vlada, potpomognuta Crkvom, koristi isprazne retorike o unutarnjim i vanjskim neprijateljima na upit novinara zašto se događaju nelogične afere štetne za narod i državu te su vjera i nacionalizam glavne poluge dok se ispire ta odgovornot koje uzgred rečeno niti ne postoji jer menađeri državnih firmi koji vode poduzeće u gubitak, post festum nakon stečaja tvrtke, dobivaju visoke otpremnine umjesto da svojom imovinom garantiraju za propast. Izvrnute vrijednosti, nerad se isplati a marljivost i trud se kažnjavaju. Mislim da Lewis Caroll nebi mogao zamisliti ovakvu zemlju čudesa.
Pravo na zdravstvo se gleda kao rupa koja guta novac te bi se i to htjelo ukinuti polako sa raznim nebuloznim reformama dok pozitivni propisi poput zabrane pušenja ne uspjevaju zaživjeti zato jer država sama nema volje da se bavi nadzorom a i zato jer će mnoštvo kafića morati zatvoriti te dodatno pojačati brojeve nezaposlenih na ulicama. Sa druge strane država se dvolično ponaša jer seljacima isplaćuje poticajna sredstva za sađenje duhana.
Obrazovanje se gleda kao kakvu nebitnu stavku zato jer se državi ovakvoj kakva jest ne isplati imati građane koji misle i vjeruju da uvijek može bolje od ovoga što imamo, te školarina za fakultete biva sve skuplja ali na svu sreću studenti se bune i traže dijametralno suprotno od postojećeg stanja a tojest da država plaća upisnine i školarine a ja im dajem za pravo zato jer su toliko novca nepotrebno potrošili i podigli inozemni dug na 40 miljardi eura (zasad).
Inozemni dug Jugoslavije je u svoje vrijeme smatran jednim od motiva raspada u listopadu 1991 (iznosio je 16 milijardi dolara, odnosno 14,6 milijardi eura) podijeljen na šest država i dve autonomne regije sa 20 miliona stanovnika.
Dug je takav da nikad neće biti vraćen te sve više vjerujem da zato i postoji, kako bismo ostali dužni radi čega ne možemo govoriti da smo neovisni.
Takvom stanju treba odgovoriti tako da se zasuču rukavi i počne se ozbiljno misliti i raditi za dobrobit svakog pojedinca kako bi istisnuli nelogični i štetni mentalitet onih koji sjede na visokim pozicijama i sa svojim anahronim ponašanjem daju loš primjer nama mladima kojima svijet ostaje.
Polagati vjeru u bolje sutra je prvi korak za ostvarenje sna o pravednijem svijetu gdje ljudi primaju po potrebi i daju točno koliko im mogućnosti to pružaju.
Ako je za vjerovati osobama koje su doživjele „socijalizam“ u Jugoslaviji taj San je bio mnogo bliži ostvarenju nego što je sada.
Pošto sam pokazao svoj esej blogericama Annabelle i Semiramida te su one osjetile potrebu da napišu svoje mišljenje, meni bi bilo drago raspisat jednu zadaćnicu o vašoj percepciji onoga što je bilo prije i poslje '89-e, dali vam se čini bolje, jednako ili gore? A i da promjenimo malo tu tematiku o dočeku Nove Godine.
Što kažete na to? Zar nebi bilo fora zatrpat njihov mail našim viđenjem o njihovom bajnom kapitalizmu?
ps. zahvaljujem se svima na konstruktivnim komentarima iz prošlog posta, moram vam priznati da ste me oduševili i njima proširili moj tekst