Ideološke baze novca
Uvod*
Svi shvaćaju vrijednost novca u svakidašnjem kontekstu naše civilizacije ali mnogima nisu poznate razne faze koje su dovele čovjećanstvo da si priskrbi sredstvo tako visokog značaja za olakšavanje razmjena i vrednovanja ljudskih djela (...).
Od tuda razlozi ove izložbe koja želi stići do začetka Eura tojest u srž povijesnog problema sazdanog od neobičajnog spleta kovanice od njenog nastanka, u početku VI stoljeća u Joniji do uvođenja aktualnog Eura.
(...). U svojoj dugoj povijesti novac je bio u oscilaciji između autonomije pojedinih kovnica i ujedinjenja u lige i carstva koje, ako su sa jedne strane te nametnule hegemoniju novca jednog grada ili naroda na druge, sa druge strane su pojednostavili razmjenu i trgovanje, znači, indirektno razvoj čovjećanstva.
Ovo je znači, izložba o moći novca [tal. moneta, koja ima značaj novca ali i kovanice]: u antici su ljudi bili svijesni dubokog značaja tog socio-političkog iskustva i ogromnog utjecaja nad savjesti tih ljudi. Kao primjer, Platon (Zakoni, 918 D) smatra da većina ljudi ima bezbrojne želje i potrebe, premda zarađujući ogromne svote, i dalje je opdsjednuta neutaživom željom za zaradom; "nitko se nije zasitio bogastvom; samo novac ne izaziva mučninu" (Aristotel, O bogastvu, V, 192). Grčki model, kakav se evoluira od arhaičnog doba do helenizma, će utjecati na koncepciju rimskog novca, neka se samo pomisli građanski simbol, temu portreta ili javne monumente na reversu [kovanica ima dve strane, avers i revers], koji će sa potrebnim izmjenama stići sve do nas. (...).
Od tuda razlozi ove izložbe koja želi stići do začetka Eura tojest u srž povijesnog problema sazdanog od neobičajnog spleta kovanice od njenog nastanka, u početku VI stoljeća u Joniji do uvođenja aktualnog Eura.
(...). U svojoj dugoj povijesti novac je bio u oscilaciji između autonomije pojedinih kovnica i ujedinjenja u lige i carstva koje, ako su sa jedne strane te nametnule hegemoniju novca jednog grada ili naroda na druge, sa druge strane su pojednostavili razmjenu i trgovanje, znači, indirektno razvoj čovjećanstva.
Ovo je znači, izložba o moći novca [tal. moneta, koja ima značaj novca ali i kovanice]: u antici su ljudi bili svijesni dubokog značaja tog socio-političkog iskustva i ogromnog utjecaja nad savjesti tih ljudi. Kao primjer, Platon (Zakoni, 918 D) smatra da većina ljudi ima bezbrojne želje i potrebe, premda zarađujući ogromne svote, i dalje je opdsjednuta neutaživom željom za zaradom; "nitko se nije zasitio bogastvom; samo novac ne izaziva mučninu" (Aristotel, O bogastvu, V, 192). Grčki model, kakav se evoluira od arhaičnog doba do helenizma, će utjecati na koncepciju rimskog novca, neka se samo pomisli građanski simbol, temu portreta ili javne monumente na reversu [kovanica ima dve strane, avers i revers], koji će sa potrebnim izmjenama stići sve do nas. (...).
Ideološke baze novca
Kako je i zašto nastao novac? Da bi se to moglo objasniti trebamo se odvući mnogo vremena prije nastanka ideje novca kada je u điru bila razmjena dobara a bogastvo je predstavljalo posjedovanje što više koza, ovca i krava kao i žita. Svaki dan mnogo od nas koriste riječ "kapital" bez da znaju njegovu semantičku vrijednost a ona se odnosi na riječ "caput" tojest "glava", očito jedne životinje.
I dan danas se stado broji po broju glava (na talijanskom, a kod nas po grlima) zar ne?
Pošto je žito podložno kvarenju kao organski materijal a krave ne možeš razdjeliti (usitniti bez da ju ubiješ) zajedno sa problemima pri transportu (lakše je nekome donjet kesu novaca nego stado ovaca, viđe rime) metali su zamijenili iz praktičnih razloga robnu razmjenu.
Stvari postaju mnogo jasnije kada vidimo zašto su pramonetarne forme metala podsjećale na goveđe krzno.
Brončani ražnjevi iz Herajona u gradu Argo (700 pr.Kr. cca). Na ražnjeve možete nataknuti vola kao i njegove djelove znači ti su objekti idealno preneseno značenje za vrijednost. U sabinkoj nekropoli 51 km sjeverno od Rima kad sam volontirao 2007 kod jednog mog profesora pronašli smo u grobu snop brončanih ražnjeva. Oni nisu postavljeni tamo iz neke fore da vidimo kako je vlasnih volio jesti pečenje već iz društvenih razloga, kao simbol bogastva.
Kod Homera ti se objekti poklanjaju kao nagrade u agonama (igre) sa novčanom svrhom. Jedna robinja koja dobro radi vrijedi 4 goveda, jedan brončani tronožac vrijedi 12 goveda; Laert, za Eurikleju, Odisejevu doilju, daje 20 goveda koja će biti doilja i malome Telemahu, Odisejevom sinu.
Mislim da ste shvatili bit.
Stater od elektrona (prirodna mješavina srebra i zlata) pronađen u ostavi u temeljima hrama Artemide u Efezu (1904/5) sa legendom FAENOS EMI SEMA ("ja sam Faenosov znak"), vrlo vjerovatno privatna kovanica jednog bankara ili trgovca.
Herodot piše o narodu Lidijaca kojis u prvi emitirali kovanice od zlata i srebra i baš iz te regije dolaze prva arheološka svjedočanstva. Legendarni i povijesni kralj Krez koji je ostavio ogroman dojam na Grke je bio Lidijac i ostao kao paragon za bogatog čovjeka.
Perzijski darik nazvan po Dariju I (550-486 pr.Kr) je prva kovanica sa prikazom jednog vladara.
Na početku, korištenje kovanice od strane države, nema trgovačke razloge već se nalaze u ciljevima polisa, za plaćanje najamnika, ratne odštete, cestarine, federalni prilozi, porezi, javne ponude, ecc. Da je to tako, vidimo po Feničanima koji su bili vrsni trgovci, upoznali su i koristili novac tek kasnije, preferirajući "tihu razmjenu" kako to podsjeća Herodot.
Sa korištenjem, novac je omogučio stvaranjem "sakrivenog bogatstva" (Platon, Republika), strukturalno drugačiji od prijašnjeg bogastva jer su stada, silosi i imanja bili vidljivi svima.
Novac je stilski, antropološki, umjetnički, kulturni, ekonomski fenomen koji je od grčkog grada-države pa preko rimskog carstva sve do njegovog potopa te nastavkom u srednjem i novom vijeku evoluirao na mali milion no ipak je zadržao jednu kostantu, radi čijeg nedostatka ili obilja su se raspadala carstva: metal, koji je neophodan za kovanje kovanica pošto je sve ovisilo o izvučenom metalu iz rudnika (a to znači da ga nema koliko želimo) što je važno za održavanje balansa između intrinzične i nominalne vrijednosti.
Nakon propalih pokušaja Johana Palmstrucha iz 1661 i John Lawa iz 1716 novčanice su ipak postepeno zamjenile kovanice za što je zaslužna Napoleonova reforma iz 1803 sa kojom je usvojio decimalne brojeve u monetarnoj politici.
Da ne duljim o Monetarnoj Latinskoj Uniji koja je ovisila o tečaju srebra 1:15,5 sa zlatom, krajem XIX stoljeća mnoge europske države su se priklonile engleskom goldstandardu čiji je uspijeh ovisio o 3 principa:
- trebala je biti garantirana razmjena novca u zlato i obrnuto
- novčana masa u opticaju u svakoj državi (novčanice i metali) trebala je osloniti se na vlastitu zlatnu rezervu
- morao se osigurati nesmetani uvoz i izvoz zlata
Taj je sistem imao Ahilovu petu u vjeri da se sav novac, zajedno sa novčanicama, može u bilo kojem trenutku razmjeniti za zlato: to se pokazalo nemogućim 1914 -e kada se radi Prvog svijetskog rata desila velika potreba za zlatom a nije mogla biti zadovoljena rezervama.
Godine 1971 USA prelaze definitivno na novac (fiat money) koji više nije povezan sa zlatom. Sama činjenica da država taj novac priznaje kao sredstvo za plaćanje poreza daje mu efektivnu vrijednost kod populacije a pošto je mnogo zemlja bilo povezano sa dolarom i te zemlje su postupile na isti način.
Zaključak
Pošto novac više nije potkrepljen sa kvantitetom metala to znači da u teoriji organi koji štampaju novac stvaraju nešto fiktivno i nepostojeće. Tko mi garantira da se ta činjenica ne zloupotrebljava?
Ako je tako, to onda znači da smo mi kao država praktični dužni 44 miljarde balona od sapunice.
Novac je izgubio svoju prvotnu funkciju olakšavanja razmjene i postao sredstvo tlačenja pošto se sa njime stvaraju društvene podjele u cilju duga koji je stvoren kako nebi bio vračen što dužnike stavlja u poziciju podređenih. Jednom davno su naši preci iz nekog nebuloznog razloga morali davati polovicu feudalcu a desetinu Crkvi a to se danas isto dešava sa kreditima.
Ista pašta, drugo pakovanje ali nismo zato manje kmetovi.
Profesor Andrea Sacocci kod kojeg sam imao kolegij numizmatike kaže da će uskoro novčanice nestati i zamjeniti ih naši radni sati. To znači da će se doslovce poklopiti izreka "vrijeme je novac".
Jedini način da ljudi budu lišeni, vjeruem, dužničkih odnosa sa institucijama jest korištenje jedinog, nepresušnog izvora energije svima na raspolaganju ispod nosa: sunce. Vjerujem da će se institucije ovoga svijeta pobrinuti i dalje da se korištenje sunca ne desi jer bi u tom slučaju piramidalne strukture hijerarhija izgubile na smislu pošto nebi mogle više trenirati moć kroz treniranje straha za povratom duga.
Koliko su ljudi, nažalost, bolesno povezani tim sredstvom (u tolikoj mjeri da su ga pretvorili u cilj)
dokazuje i činjenica da nisam pronašao nijedan zadovoljavajući citat glede novca i zato jedino što mogu je pribjeći figurativnoj umjetnosti.
Beram, detalj freske u crkvi Sv. Marije na Škrilinah, Ples mrtvaca poznatoga Vincenta iz Kastva. Detalj prikazuje trgovca koji pokušava podmititi smrt sa novcem na stolu a ona ga uzima sa sobom u društvu pučana, biskupa, pape i kraljeva, nepotkupljiva, pred čijim smo očima svi jednaki.
update: Što da učinimo sa tim kunama? Ja predlažem da napravimo isto što su Perzijanci učinili sa Markom Licinijem Krasom, "after Crassus' death the Parthians poured molten gold into his mouth as a symbol of his thirst for wealth".
Pošto su naši političari gladni novca mislim da bi im se najviše svidjelo jesti i gutati novčanice od 500 kuna do iznemoglosti. Evo, ja bi hranio sa guštom Šukera.
*Giovanni Gorini , Alle radici dell'Euro. Quando la moneta fa la storia. Treviso, 2001.