neverinov blogneverinov blog

O fušeraju



Image and video hosting by TinyPic

Najčešća poza u Saboru



"Ljenjivci nisu samo oni koji ne rade, već i oni koji mogu da rade bolje."


Sokrat




Svi znamo što je posao u fušu tojest posao na crno i znamo da nije baš najmoralnije ali ja imam dvojno mišljenje glede istoga jer se ljudi isto tako nebi mogli prehranjivat da se vlastitim rukama nekako ne izmotaju iz ove katastrofalne situacije do koje nas je dovela država. Naravno da time ne zagovaram neplaćanje poreza državi koja te iste niti ne zna uložiti u nešto potrebno sa svrhom već sve potroši u održavanje vlastite pregoleme administracije. Najslikovitije da se izrazim, porez služi da bi se Šuker mogao toviti.

Posao u fušeraju je pak nešto drugo. To je kada si uredno plaćem za posao koji šlampavo odradiš ili ga ne privedeš kraju jer ionako znaš da će ti dnevnica biti isplaćena ili honorar pa te čisto zaboli dali si zavaljen u naslonjaču dok ispijaš kaficu i listaš novine (te se obavezno zgražaš nad stanjem u državi).

Šteta u fušeraju je višestruka:

- uzimaš posao nekome koji bi ga odradio bolje od tebe a nema prilike jer ti sjediš (doslovce) na toj fotelji;

- svojom nezainteresiranošću (sve što se radi preko kurca ispada loše napravljeno) štetiš predmetu koji moraš izgraditi, obnoviti, restaurirati (odnosim se na svoju sferu djelovanja) a time štetiš i onome koji te plaća i koji bi imao korist od svega;

- stvaraš začarani krug jer drugima postaješ primjer neodgovornog ali nekažnjenog nemara pa te shodno tome počinju imitirati pa onda te druge osobe postaju štetne i beskorisne i one postaju primjeri koje će imitirati netko drugi;

Ono što me pak iritira kod neradnika i fušera jest njihovo hvalisanje samih sebe kao neophodnima za društvo. To licemjerje je kap koja preliva čašu jer nije mi jasno koliko debeli obraz moraš imati da drugima govoriš o vlastitoj stručnosti i profesionalnosti dok svi oko tebe znaju da nekvalitetno odrađuješ svoj posao.

Prije tjedan dana sam bio na predvanju jednog profesora (nakon prezentacije njegove jedinstvene preskupe knjige) iz Zagreba koji je čitao istim tonom sa papira dok su se na platnu redale dijapozitive koje ne predstavljaju ono što čovjek govori a sve obilato krivim dezinfomacijama da sam ja, koji sam sjedio u zadnjem redu, imao svako malo tik da ga prekinem i da mu ukažem u čemu je pogriješio. Ali jebiga nisam imao muda jer bi me svi koji su ga slušali sa klimanjem glave (a nisu znali ništa o tematici), grdo pogledali. Jer se nestručnost ako dobro upakirana, cijeni ko zlato.
Na kraju je moj prijatelj koji se bavi istom prefijom kao i profesor naslušao takvih gluposti da je škartirao mogućnost da mu predloži prisutstvovanje u njegovoj izložbi.

Profesor je samog sebe definirao "epicentrom" profesije kojom se bavi??? A notorno fušari. Čak se usudio staviti sliku mozaika koji je restaurirao a kojem je promjenio natpis. Ali gospodin je prijatelj ministra što ga čini nepogrešivim sve dok ne izgubi političku poleđinu kao Polančec koji je ostao bez Sanadera.


Zašto je to tako?

Nedostatkom javne osude i sankcija neodgovornost se potiče te ono postaje ustajalo općeprihvačeno pravilo ponašanja. Da barem mogu reći kako mi je svejedno što tko kako radi ali ne mogu jer loši potezi u mojoj branši imaju indirektni loš utjecaj i na mene kao što glasač HDZ-a sa svojim glasom ima loše reperkusije i na moj život.

Kolege sa kojima radim su mi isto tako i prijatelji pa sam ih imao prilike upoznati u cijelosti. To su ljudi koji ozbiljno shvaćau svoj posao i nevoljko ostaju poslje radnog vremena (ali ostaju) da obave to što se obaviti treba jer imaju taj glas savjesti koji im nalažeda posao mora biti zgotovoljen i to dobro.

Dok drugi dolaze na posao pola sta kasnije i bježe s njega (ko vrag od tamjana) pola sata ranije prije kraja.


Drago mi je da takvih mladih ljudi još uvijek ima i volio bi raditi sa takvima da mi svaki radni dan bude ispunjen a ne kalvarija živciranja radi nekih neradnika koji se ponašaju ko jebivjetri a prezentiraju se kao ozbiljni šljakeri.


Evo nekoliko primjera:


Image and video hosting by TinyPic

U ulici Ante Starčevića gdje je bila notorna kava i okupljalište riječana "Dva lava" je sve dosada bio vidljiv kameni grb koji je simbol onog mjesta ali svojim postojanjem upotpunjuje kulturno tkivo grada jer ima staru priču iza sebe.

No desio se ovaj fušeraj.


A sad pustimo pokojnom Branku Fučiću da nam ispriča priču toga mjesta:




Do sada sam jeio i pio u gostionicama koje su se zvale "K zlatnom lavu", "K bijelom konju", "K slonu", , "K šljuki", "K crnom orlu"", "K trima zbijezdama", k ovoj ili onoj životinji, a u gradu Rijeci, tamo, u ulici koja se nedaka zvala Rov, talijanski Via del Fosso, a sada se zove Garibaldi [zapravo sada se zove ulica Ante Starčevića], popio sam kavu kavu u kavani koja nosi ime "Dva lava". Evo ih, uistinu, nad ulazom u kavanu, gdje su isklesani u kamenu, u reljefu.

Odakle tamo dva lava? Ne od jučer.

Na toj kući koja je tek od nedavna postala kavanom, lavovi su bili uzidani negdje oko godine 1760. A uzidali su ih pavlini iz Crikvenice koji su tu kuću kupili u Rijeci da im bude gostinjac, konačište, kada po poslu svrate u grad.
Na tom kamenom reljefu nisu uklesana samo dva lava, tamo je prikazana cijela jedna pripovijest. Naime, taj je reljef s dva lava grb pavlinskoga reda.
Oavlinu su fratri, redovnici. U početku su bili strogi asketi, pustinjaci, ali kasnije su se pogospodili kako to obično biva među nama grešnim ljudima dok ih konačno u našim krajevima nije likvidirao car Josip II. Nije trpio njihova nerada uz njihovo bogatstvo koje je, naravno, konfiscirao, kako to uvijek i svagdje grešna državna vlast radi.
Pavlinima se zovu jer su uporno podržavali tradiciju da im je osnovatelj ni više ni manje nego Sv. Pavao pustinjak, starokršćanski svetac, koji je živio u IV. stoljeću u Egiptu.

Njega Crkva smatra prvim pustinjakom, on je "primus eremita".

To je znameniti red koji se u srednjem vijeku proširio znatnim dijelom Europe: po Francuskoj, po Portugalu, po Poljskoj i po Mađarskoj odakle je u XIII. stoljeću prešao i u Hrvatsku. Prvi njihov samostan kod nas osnovan je u Dubici 1244., njihova je bila Lepoglava od godine 1400., a u Istri i Hrvatskom primorju otvorili su samostane u XIV. i XV. stoljeću na Čepićkom jezeru, u Sv.Petru u Šumi, u Crikvenici, Novom Vinodolskom i u Senju.
U Poljskoj, najveće nacionalno svetište i hodočasničko mjesto, Čenstohova, i danas je u pavlinskim rukama.
Govore li vam što imena hrvatskoga baroknoga slikara Ivana Rangera ili leksikografa Ivana Belostenca ili zagrebačkog biskupa Šimuna Bratulića? Sve su to bili školovani pavlini.
Bio je to red intelektualaca, književnika i umjetnika ali i zaslužnih poljoprivrednika i vrtlara. Kod nas u Istri, u Sv. Petru u Šumi svu su crkvenu opremu od rezbarenih oltara do kipova i slika izradili sami pavlinski majstori. Bili su i ljekarnici, otvarali su apoteke, a uz svaki samostan njegovali su poseban vrt s ljekovitim biljem.
Ali vratimo se opet do kavane "Dva lava" i pogledajmo dobro pavlinski grb. Njegov sadržaj nećemo razumjeti ako ne znamo legendu o Sv.Pavlu pustinjaku.
Legeneda pripovjeda da je u IV. stoljeću živio u Egiptu, u gradu Tebi mladi kršćanin Pavao. Kako je tada rimski car Decije progonio kršćane, Pavao se povukao u pustinju gdje je proveo sav svoj dugi život u molitivi i razmatranju. Nastanio se kraj izvora vode gdje je rasla palma, uvijek rodna datuljama. Pogledajte tu palmu u sredini pavlinskog grba, između dva lava.
Svakoga dana, priča legenda doljetao bi gavran i donosio u kljunu svetom pustinjaku Pavlu po pola hljeba.
Ali u pustinju se povukao još jedan sveti čovjek Antun opat i pustinjak. Kad je doznao za prvoga pustinjaka, Pavla pošao je da ga potraži pa se je kraj njega i nastanio. Od tada je gavran svaki slijetao i donosio u kljunu cijeli hljeb da bude hrana za obojicu. Evo tog gavrana sa cijelim hljebom u kljunu kako na pavlinskom grbu slijeće na vrh palme. Konačno je u dubokoj starosti jednoga dana umro Sv.Pavao. Sv.Antun počeo mu kopati grob pod palmom. Ali kako je i on već bio star, ponestalo mu snage. Smalaksalu starcu pritekla su u pomoć dva pustinjska lava i svojim šapama do kraja iskopali grob za Sv.Pavla.

Evo, po tom legendarnom motivu ušla su ta dva lava u pavlinski grb. Dok pijete kavu u kavani "Dva lava", sjetite se da sjedite tamo gdje su nekada i pavlini odsjedali i primali gosti. Prijateljima koji sjede uz vas i koji još to ne znaju ispričajte priču i značenje pavlinskoga grba. [...].


Branko Fučić - Terra incognita

Prekrivanjem grba sa dva lava se gubi cijela jedna gradska priča u zamjenu za tamo neku sterilnu Bou (bogte koja deklinacija) jer je tobože fora. Ma koja je to fora ako ne nemarnima i neukima? Ovime se čini direktna šteta gradskoj povijesti. I nikome neće past vlas sa glave.


Ali tragikomedija tu nije gotova jer na samo 10 metara od mjesta gdje konzervatori svoj posao nisu obavili se dešava sljedeće što dovodi u kontradikciju oba dva slučaja i one koji i trebali raditi svoj posao pokazuje pod reflektore neradništva.

No, da groteska ne zna za granice pokazuje nam još jedan događaj od kojeg mi se diže želudac.


Puna mi je kapa fušeraja u vlastitoj struci i u sestrinskim granama pa isto tako i u ostalim sferama. Kada već ne postoje sankcije kao korektiv koje će tim neradnicima ukazati da su štetni nebi li trebali ukazivati na njihov šlamperaj u nadi da imaju trunku stida?


Radi dobrobiti onih koji bi htjeli obavljati časno svoj posao bez da se moraju čuditi kakvo je ovo društvo u kojem je nemar nagrađen dok je zalaganje, marljivost, nadarenost kažnjena kako nebi stršila?



Vjerujem da priči nebi bilo kraja kad bi svaki komentator išao napisati svoja iskustva sa fušerajem.






Post info
12.05.2010. (15:44)
53 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Arhiva >>