O roditeljima
Pierre Joseph Proudhon e i suoi figli. Dipinto di Gustave Courbet, 1865.
Jedno upozorenje roditeljima: Ako vi budete tukli svoju djecu, ona će tući vaše unuke.
Dušan Radović
Pametni roditelji dopuštaju svojoj djeci da poneki put i pogriješe.
Gandi
Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.
Fjodor Dostojevski
Ništa značajnije ne može učiniti otac za svoju djecu, nego to da voli njihovu majku.
Jean-Jacques Rousseau
Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra.
Heraklit
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, oni imaju vlastite misli...
Kahlil Gibran
Djeca - to su naše sutrašnje sudije.
Maksim Gorki
Sve ove godine u kojima sam svjestan samog sebe promatram način ponašanja koje roditelji imaju prema mojim prijateljima. Moga nakadašnjeg najboljeg prijatelja je njegov rođeni otac riječima degradirao do tolike mjere da je vlastitoga sina oslovljavao sa "mokulom" što će biti ona prljavština iz nosa. Kad je to mome prijatelju govorio on je već bio na faksu i prolazio ispite ( i unatoč tome pljuštale su optužbe da je neradnik) dok sam ja o tome samo maštao iz vrtića sa slijepu djecu gdje sam služio civilnu.
Stari od frenda je njegove prijatelje tretirao sa poštovanjem, pogotovo mene i to mi je djelovao bolesno da se otac ponaša prema poznanicima bolje nego prema sinu.
Vjerovatno je to radio kako bi se ovaj osjetio još više poniženim.
Rezultat svega toga je njegov otac sa nekakvim rakom gušterače (koliko sam shvatio), nikakav odnos otac-sin iako žive zajedno (majka je isto umrla od raka), tek sada sin završava trećedogišnju diplomu (znači ja sam ga prešišao ohoho) i nada se da će mu stari umrijeti što prije.
Mada sam se u svom postojanju naslušao još ogavnih priča ova mi je simbol onoga kakav otac jednoga dana ne smijem biti. Isfrustiran koji svoje frustracije prebacujem na druge kako taj začarani krug frustriranosti nebi nikad imao kraja.
Nona mi je pričala sa suzama u očima kako je nono znao biti nasilan kada bi išao popit. Ona ga je voljela i još uvijek ga voli ali joj je drago što je svoj način života '58 preselio u Rim gdje je nastavio živjeti jer se osjećao kao stranac u Rijeci. Moj tata praktički ni nije imao oca i on i majka su se držali zajedno ko nokat i prst, imali su samo jedno drugoga.
Iz tog razloga je moj tata dobar obiteljski čovjek, ne pije, ne puši (pragmatičan kakav je smatra cigarete bacanje novca), nikad nas nije tukao, rijetko diže glas na mene i sestru i sve nam je pokušao priuštiti iako iz godine u godinu to postaje sve teže zbog sve lošijeg stanja u državi. Mater je ona koja je stroga ali pravedna i ona zapravo donosi odluke dok je tata tako zanesen i sav pošten u svojim životnim odlukama u kojima je odlučio ne zgaziti nikoga radi nikakve pozicije, radi nikakvih para.
Ja nikako nisam bio idealan sin i zadao sam im brojne glavobolje svih ovih godina. Tumaranje u osnovnoj sa Andreom Ponisch, formiranje nekakvih bandi i ne dolaženje doma. To me koštalo razbijenog palentara na mojoj guzici. Tada je bilo nepravedno a danas uviđam koliko sam majku zabrinuo i dajem joj za pravo.
Pa da ne počnem nabrajati o razbijenom fići u provaliji kada još nisam imao vozačku kad sam mogao ubiti prijatelja i sebe, pa skršeni peugeot 309, pa saobraćajka u kojoj sam se samo vozio ali sam se dobrano polomio, ima toliko toga još da bi svaka moja packa zaslužila priču za sebe.
A o sestri da ne govorim, pogotovo sada kada nakon mature mora upisati faks i preselit se u drugi grad, sve isponova.
Sve su to oni pretrpijeli i gurali dalje i nisu nas nikad kočili u našim htjenjima.
Danas sam opet napravio i priznao jednu stvar roditeljima a tamo gdje sam očekivao nevjericu i zabrinute poglede dočekali su me trezveni savjeti i bezuvjetna potpora i kako da se ja tim osobama ne divim na svemu što su uspjeli napraviti? Naravno da je bilo dizanja glasa i svađa, ta ljudi smo i samim time smo krvavi ispod kože no nikad se nije desilo ništa slično pričama mojih prijatelja radi kojih i dan danas muku muče sa tim reminescencijama i nerazrješenih računa sa vlastitim roditeljima.
Jedini način na kojima im mogu uzvratiti jest da budem dobar i brižan otac koliko je u mojoj moći. Hvala im jer me nisu napunili kompleksima, jer me podupiru u mojim razvojnim planovima, jer ne pate za religijom (iako majka ima tu neku vjersku crtu) niti ideologijama već da budem pošten prema ostalima.
Svjestan sam koliko znači imati takve stupove u životu i zahvalan sam na tome, nadam se samo da će jednog dana moji potomci imati mišljenje o meni kakvo ja imam o svojim starcima.