Što vi mislite o esperantu?

Što kaže wikipedija o esperantu


I što kažu talijanski wikicitati o esperantu:


Otkada sam se počeo baviti esperantom iz znanstvenih razloga promijenio sam mišljenje. Poručavao sma ga i konstatirao da da je inteligentno smišljen i da ima lijepu povijest. Lingvistički doista sljedi kriterije efikasnosti i ekonomičnosti.

Umberto Eco

Trud koje esperanto zahtijeva od ljudi su tako maleni a rezultati ogromni da se ne može ne pokušat.

Lev Tolstoj


Kako sam prijatelj od sina, imam prilike tijekom posjeta, razgovarati i sa Morankićem seniorom o politici, smislu i djelovanju države, ustavu, multikulturalnosti, esperantu, radu pa to ponekad ispadne više kao posjet njemu samom nego njegovom sinu. Čovjek mi je prenio svoj tekst i zanima me vaše mišljenje. Gospodin Vjekoslav je barba u poznim godinama ali lucidnih misli, u prošlom sistemu je pokrivao visoke funkcije ali nije ih iskorištvao za vlastiti probitak. Kada je rafinerija u Omišlju mjenjala kadar po političkoj podobnosti u vrijeme stvaranja države zadnji mu je potez bio, kao direktoru, izgraditi naselje Kijac i dati ga u uživanje radnicima uz neku simboličnu kamatu koju je pojela inflacija.

Jedan od prijedloga je bio da sa američkim partnerima umjesto engleskog (koji jest jezik dominacije i zato nametnut) uvedu esperanto kao jezik dijaloga (kao neutralan jezik). Iako razmotren i poslušan prijedlog nije naišao na odobravanje.

A sad dosta o meni i mom autu poslušajmo što gospodin Vjekoslav Morankić ima za kazati:


EUROPSKA ZAJEDNICA I MEĐUNARODNI JEZIK ESPERANTO KAO PREDUVJET NJEGOVANJA I EUROPSKOG IDENTITETA

EUROPA KAO KONTINENT RAZLIČITIH NARODA, VJERA I KULTURA

Živjeti u Europi to znači živjeti u različitostima. Posebno se to odnosi na narode, pa stoga jezike i kulture. To se odnosi na vjere koja je u Europi pretežno kršćanka ali ipak su i u kršćanstvu velike različitosti. Ne samo da postoji osnovna podjela na istočnu (pravoslavnu) i katoličku (rimsku) crkvu već su i unutar njih samih stvorene podjele nekad neprijateljske i nekad nepremostive. To se odnosi na odvajanje od rimske crkve protestantskih crkava, anglikanske crkve, kalvinističke, te mnogih drugih. Istočne crkve su organizirane kao nacionalne crkve pa i među njima ima antagonizama(ruska i ukrajinska zatim srpska i makedonska te crnogorska i sl.). Obzirom na povijesno prisustvo Turske u Europi, i vjere Islama na Balkanu (Bosna i Hercegovina, Srbija, Albanija Makedonija i Bugarska) kao i postojanja europski naroda islamskog vjerskog opredjeljenja (Azeri, Čečeni i još neki) može se slobodno smatrati i islam europskom religijom. Posebno sada kada postoji velika islamska vjerska zajednica doseljenika u Zapadnu Europu(Francuska, Njemačka, Velika Britanije i t.d.).
Raznovrsnost jezika i kultura u Europi bila je podlogom za stvaranje nacija onakve kakve ih danas poznajemo. Kroz povijest je predodređeno stvaranje država kao pravnih tvorevina koje služe da se upravlja narodima ili zemljama. U Europi je u historiji prevladalo načelo da se stvaraju zasebni nacionalni jezici iz dijalekata pojedinih naroda i na taj način je stvaran jedinstveni nacionalni identitet jednog naroda ili nacije. ( kako u hrvatskom riječ «narod» ima više značenja a najčešća su «puk» i «nacija» za potrebe ovog teksta koristit ću za pojam nacija riječ «nacija», dok ću za značenje «puk» koristiti riječ «narod»).
U pravilu svi europski narodi koji su se formirali kao nacije stvorili su svoje nacionalne države. Riječ država kao pojam ima mnogo značenja pa se s time u ovom tekstu ne bi trebali baviti. Međutim mora se naglasiti da je država pravna tvorevina (pravna osoba koja vrši vlast tj. upravlja odnosno vlada nacijom ili narodom i zemljom koja je pod njezinim pravnim poretkom. Očito je da je država sila koja se rabi da bi se ostvarili neki ciljevi i ne samo nacionalni. Povijesno cilj države i nije bio da se očuvaju i brane interesi niti naroda niti nacije već strukture koja vlada i tako reproducira svoju moć u prvom redu ekonomsku moć ( zato i postoje porezi od postanka prve države do danas). Za nacionalno pitanje a posebno u Europi značajno je da je stvaranjem nacija ojačala svijest da država kao pravna tvorevina ne štiti samo interese onih koji vladaju već i interese nacije. Stoga je nakon stvaranja identiteta naroda odnosno nacije na osnovi jezika i kulture (talijanskog, njemačkog, francuskog, ruskog, poljskog mađarskog hrvatskog it.d.) počela višestoljetna bitka za pretvaranje srednjevjekovnih država u nacionalne države bilo onih naroda koji su već imali srednjevjekovnu državu ili naroda koji je nisu imali pa su to bilo uspješno (Talijani i Nijemci) ili neuspješno(baski i katalonci) pokušavali. Ovo je i danas aktualno i zato se spominje. Narod je svjestan da njegovu zemlju, jezik, kulturu ekonomsku samostalnost i cjelokupni život štiti u određenoj mjeri njegova nacionalna država. Stoga i sama problematika oko toga što bi to Europska zajednica trebala biti podložna je mnogim i stalnim preispitivanjima ciljeva i svrhe.
Svuda u svijetu kroz cijelu povijest čovječanstva uvijek su postojali integracioni kao dezintegracioni procesi. Integracioni proces ne mora biti država (kao što je to bilo Rimsko carstvo i druge velike države, već i religija (kršćanstvo, islam ) jezik latinski i arapski kao integralistički i nacionalni (narodni ) jezici kao za cjelinu dezintegralistički a za skupinu (naciju) integralistički. Ovu temu ne bih obrađivao ali se njezina važnost može uvidjeti na danas aktualnom pitanju ulaska u EU kao što je: « U kojoj ćemo mjeri izgubiti ulaskom u Europu svoj identitet i svoj jezik» a da ne govorimo o drugim pitanjima prvenstveno ekonomskim ( o kojima u ovom tekstu neće biti riječi).
Europski narodi ili nacije krče svoj novi put u zajedničku budućnost ali rijetki mogu točno odgovoriti «što je to». Još je manje poznato da taj put mnogi vide na različite načine i o tome nema jedinstvenog stava. Obično se greške vide na kraju odnosno kada je već kasno.

POKUŠAJ UJEDINJENJA EUROPE OSVOJANJEM ILI STAVARANJEM DOMINANTNE NACIONALNE DRŽAVE

Tendencije ka jedinstvenoj Europi su postojale od propasti Rimskog carstva. Više je puta pokušana obnova Rimskog carstva u Europi uglavnom na zasadama kršćanstva odnosno u ranom srednjem vijeku i na jedinstvenom latinskom jeziku. Iako su pokušaji obnove srednjevjekovnog Rimskog carstva (Naslov Rimskog cara Njemačkih vladara) uglavnom propali u dugom razdoblju pod utjecajem katoličke crkve zadržao se osim kršćanstva i latinski jezik kao integracioni faktor u Europi. Latinski je bio univerzalan jezik Srednjovjekovne Europe. Bio je to jezik kršćanske zajednice, znanosti i obrazovanja uglavnom europske elite toga vremena. Obrazovani svijet bilo crkveni ili svjetovni pretežno plemićki praktično su živjeli u jedinstvenoj Europi što se tiče univerzalne kulture i znanosti. Latinski je jezik bio jezik crkve, jezik većine država znanosti umjetnosti a naročito obrazovanja.
Povijesni tok je usmjerio Europu u stvaranju nacionalnih država baziranih na nacionalnoj kulturi, nacionalnom jeziku i nacionalnim ekonomskim interesima. Nacionalne države su imale težnju da kultura i jezik matičnog naroda bude osnova postojanja države pa je provedena kroz stoljeća asimilacija malih lokalnih jezika i kultura i većinsku naciju (primjeri Francuske, Italije, Njemačke, Mađarske Velike Britanije i drugih. Nacionalne države su težile širenju svojih ideoloških načela pa su počeli beskonačni ratovi država za prevlast u Europi i svijetu, između Velike Britanije, Španjolske, Portugala, Francuske, Njemačkih država, Rusije, Austrije, Turske, a kasnije počeše i borbe malih naroda odnosno nacija za svoje osamostaljenje kako bi se zaštitili interesi nacija kako su te interese štitile države velikih nacija. Vrhunac takvih nastojanja širenje država nacija i ciljem proširenja jedne nacije, jedne kulture i jednog jezika ostvaren je u 20 vijeku. Propašću Austro-Ugarske kao jedne od rijetkih velikih mnogo nacionalnih država prekinuo se proces eventualnog stvaranje nekih nadnacionalnih državnih struktura u kojima bi bili zajamčeni interesi ne samo jezični i kulturni već i ekonomski svih naroda kako velikih tako i malih. Da li bi se takav slijed dogođaja dogodio teško je pretpostaviti, pogotovo ako se zna da je germanizacija i mađarizacija bila jedno od možda ne javnih ali svakako skrivenih ciljeva te države. Kulminacija takvih ideja ostvarena je u nacističkoj Njemačkoj u kojoj s je dogna superiorne rase i nacije vodila ne samo širenju i dominaciji već asimilaciji ali i češće i uništavanju odnosno genocidu nad nekim malim narodima. Procesi asimilacije u većinske narode i kulture nisu uvijek nasilni, ali su svakako veoma mogući i brzi ako takve procese potiče i provodi država odnosno organizacija koja ima moć i vlast.
Za upitati se je da li se i danas odvijaju slični procesi kroz dominaciju američke politike ili Europske zajednice bilo da se radi o supremaciji ekonomskoj tako i vojnoj. Proces integracije u takvom pravcu je upitan i danas u svijetu a posebno Europi razvijaju se ideje koje tome pružaju argumentirani otpor, o čemu ću reći nešto kasnije. Ali nije to samo proces koji sprovodi Amerika. To je možda najvidljiviji, jer je svjetski i dotiče se i nas u Europi. Slični procesi odvijaju se i u Africi (swahili), Indiji(hindu) Pakistanu (urdu) i slično. Svijet je pun zemalja (država) u kojima se putem dominantnog jezika većinske nacije ili ideološke ili vjerske elite vrši bezočna asimilacija i uništavanje malih manjinski jezika i kultura. Teško je reći jeli to dobro ili korisno ili možda za budućnost štetno. Međutim u europskim politikama postoji saznanje da za Europu postoje u tom smislu najmanje dva puta o čemu kasnije.

NACIONALNI KULTURNI JEZIČNI ASPEKTI ZAJEDNIŠTVA U EUROPI I EUROPSKI IDENTITET

Na mnogim se forumima, skupovima tijelima i sastancima često pojavljuju pitanja o ravnopravnosti nacija, jezika kultura i europskoj zajednici. Ovdje ćemo apstrahirati izvanredno važna pitanja nacionalnih ekonomija, očuvanje nacionalnih interesa kao industrijske proizvodnje , turizma poljoprivrede, monetarnih pitanja, bankarskog sistema, privatizacije, intervencije države u privredu a posebno u vlasništvo države nad poduzećima ili zemljom kao izvornim i neotuđivim nacionalnim blagom, tržištu i drugih stvari zbog koji se ujedinjujemo u Europsku zajednicu i od kojeg ujedinjenja bi svi trebali imati korist. To su pitanja izvan ovog teksta i njima se uopće nećemo baviti. Zadatak je ovog teksta da se usredotoči isključivo na pitanja kulture, jezika i očuvanja nacionalnog identiteta i eventualno poticaja stvaranja i europskog identiteta.
Teško je predvidjeti budućnost. Što će se stvarno događati na prostoru ujedinjene Europe što se tiče očuvanja nacionalnih identiteta jezika i kulture, ili pak stvaranja europskog identiteta. Da li će stvaranje europskog identiteta ići na uštrb nacionalnog. Da li će se u Europi razvijati i stvarati i kojom brzinom novi identitet s gubljenjem nacionalnog identiteta i da li će taj proces biti sličan američkom loncu za asimilaciju u amerikanizam u kojem se gube nacionalni identiteti i svi postaju smo Amerikanci, ali samo Amerikanci jedne kulture i jednog jezika. Da li nam je to budućnost u Europi. Čuo sam na mnogim mjestima da se nmogi toga boje.
Jedno je od temeljnih pitanja da li to europski narodi uopće žele. Žele li Francuzi, Nijemci Talijani pa i Hrvati da više ne budu što jesu već Europljani bez nacionalnog identiteta. Ne čudimo se tome pa to već postoji u Americi, ali ne samo u njoj (države Latinske Amerike, Australija i mnoge druge ) .
Najčešće se ovakvi procesi odvijaju čak ako oni ustavno nisu ni definirani. Europeizacija ako se sprovodi na američki način kroz postupno gubljenje nacionalnog identiteta je u stvari slično jugoslavenstvu kao nacionalnoj ili nadnacionalnoj kategoriji po rangu više vrijednosti od nacionalnog identiteta ili njemu suprotstavljeno. Mora se naglasiti da jugoslavenstvo kao takva kategorija nije bila ugrađena u ustav Jugoslavije niti u ustave federalnih država (Hrvatske) niti je to bila službena politika vlasti, a ipak se proces jačanja nadnacionalnog jugoslavenskog identiteta provodio. Sličan proces odvijao se i u Sovjetskom Savezu. Bila je to dogma sovjetizma kao nadnacionalnog opredijeljena jasno s ruskim jezikom kao jezikom radničke klase i jezikom ruskog naroda kao avangarde svjetskog proletarijata. Mnogi se s tim neće složiti ali bi se ipak ove teze morale uzeti u obzir, jer procesi koji se sada događaju u Europi su slični. U mnogim zemljama je učenje engleskog jezika u školama obavezno. Pa u čemu je onda razlika od ranijeg obaveznog učenja ruskog u takozvanom sovjetskom bloku. Postoji razlika, ali samo u argumentaciji(engleski je jasno naš a ruski je bio tuđi). Posljedice za nacionalne identitete su iste, jasno negativne.
Uporaba jezika jedne velike super sile u vojnim , političkim, ekonomskim i drugim strukturama je proces sličan onom u Sovjetskom Savezu, ali to se u povijesti događalo mnogo puta. Nije li slično bilo u Austro-Ugarskoj, Turskoj, carskoj Rusiji, a u daljnjoj povijesti to se događalo ne samo putem države već i kao religijska nuspojava (uporaba arapskog kroz širenje arapskog kao jezika vjere). Uvijek su bili to jaki argumenti. Za povijest je svejedno da li se radi arabizaciji po načelima islama, germanizaciji putem monarhija, poturčivanju još i danas što se tiče Armenaca i Kurda. Danas se takav proces zove mondijalizacija, Nato pakt, Europska Unija kroz nametanje dominantnog engleskog jezika. I danas Ti procesi asimilacije u veće nacionalne ili nadnacionalne projekte teku, na mnogim dijelovima kugle zemaljske.
Autor članka iznosi ove teze ne zato što je protiv njih ili za njih, već stoga da se ocijeni da li one postoje i koliki je njihov doseg ili značaj za život naroda, nacija, ljudskih zajednica ili ljudskog društva u cjelini. To je značajno stoga, što ako jesmo za nešto ili protiv nečega onda se sada mora imati o tome stav pa i politički stav, jer su odluke po kojima se odvijaju međunarodni procesi dalekosežne.

ULOGA ESPERANTA U OČUVANJA NACIONALNIH JEZIKA I KULTURA I U STVARANNJU NADNACINALNIH IDENTITETA (Primjer europskog)

Očuvanje nacionalnih jezika i kultura i višenacionalnim zajednicama je od neizmjerno važnog pitanja za nacionalne zajednice koje pripadaju većoj nadnacionalnoj zajednici ili ju namjeravaju uspostaviti ili u takvu ući(Europska zajednica). Obično takvim višenacionalnim državama ili pak zajednicama upravljaju u pravilu upravljačke elite , obično se to kaže politička kasta ili pak u provođenju vlasti i «nomenklatura» da li takva politička kasta ili nomenklatura gubi nacionalni identitet ili ne joj to uopće nije važno. Sva pitanja koja se odnose na vođenje poslova takvih država elita, politička kasta ili nomenklatura je u pravilu riješila, bez obzira da li radilo o Sovjetskom savezu ili Europskoj zajednici. «klasa upravljača», «Nomeklatura» zna sve što joj treba i što se od nje traži pa su pitanja postavljena u ovom tekstu u pravilu za nju irelevantna. Kao što se svojedobno u Moskvi govorilo samo ruski, danas se u Brusselu govori uglavnom engleski. A to je isto.
Pitanja koja se u ovom članku razmatraju nisu postavili niti počeli tretirati esperantisti. Pitanja su se postavila sama od sebe kod svih onih koji razmatraju odnos između nacionalnog identiteta( ali ne samo nacionalnog jer čovjek ima više identiteta na primjer i vjerski) i europskog identiteta. To se može izraziti pitanjem jeli moja domovina Hrvatska ili i Hrvatska i Europa. Osjećati se da je čovjeku domovina Hrvatska ali i Europa to je taj drugi identitet tj europski identitet.
Postavlja se pitanje može li se ozbiljno govoriti o pravom europskom identitetu bez europske zajedničke kulture a posebno jezika koji bi za Europljane bio zajednički i bio identifikacioni čimbenik postojanja i europskog identiteta. Pragmatičari iz političke klase ili o tome nemaju mišljenja ili sve prepuštaju sadašnjoj jezičnoj praksi ili imaju namjeru da europski identitet stvaraju po svojoj mjeri t.j. sa engleskim kao identifikacijskim faktorom europskog identiteta. I to je točno. Takav europski identitet ali kao europski identitet Vladajuće elite(ili kaste) vladajuća je elita ga je takvog prihvatila i za sebe to pitanje riješila. Da li to vodi putem asimillacije američkog tipa, jedne države, jednog naroda, jedne kulture i jednog jezika nije sasvim jasno, a vladajućoj eliti to u pravilu i nije važno. Međutim stvarnost pokazuje da se ide upravo tim putem.
Mnogi su politički mislioci i stranke uočile taj proces s kojima se većina naroda ne slaže. Neke su političke tendencije shvatile da se europski identitet ne može stvarati ni na jednom nacionalnom jeziku a naročito ne na hegemonističkom, bilo da je to engleski ili francuski ili njemački (pa mi Hrvati u tome imamo povijesnog iskustva). Poznati političar radikalne stranke Marco Panella je jednom rekao da ne možemo 200 miliona mladih ljudi radničke klase poslati u London ili Ameriku da se uče (na engleskom) kako bi postali dio političke vladajuće klase. Radikalna stranka je predložila da se za razvijanje europskog identiteta treba izabrati nacionalno neutralan jezik. Esperantisti to nisu predložili. Izbor esperanta kao nacionalno neutralnog jezika predložila je Transnacionalna radikalna stranka, ali i neke druge stranke. U Europskoj zajednici već su se pojavile esperantske stranke s takvim predznakom. Ovdje ću naglasiti izjavu Marca Panelle na Konferenciji Transnacionalne Radikalne stranke u prosincu 2003, godine u Brusselu u Sjedištu Europskog parlamenta « Mi smo izabrali esperanto jer je to sredstvo koje nam zaista može poslužiti u Europi da stvorimo zaista europski identitet naroda u Europi i da sačuvamo nacionalne identitete. Mi se ne bavimo esperantom. Za esperanto su zaduženi esperantisti. Nama je esperanto jezik koji zato što postoji, a što je nacionalno neutralan, može najbolje poslužiti stvaranju pravog europskog identiteta (Napomena: Konferenciji Transnacinalne Radikalne stranke bijahu iz Hrvatske nazočni Vjekoslav Morankić iz Rijeke pisac ovog teksta i Boris Di Costanzo iz Opatije).

LATINSKI U PROŠLOSTI I ESPERANTO DANAS I ZAŠTITI NACIONALNIH IDENTITETA

Latinski jezik je u srednjem vijeku najviše bio jezik crkve. Ali nije bio samo to . Latinski je bio jezik kulture, jezik znanosti, obrazovanja jezik komunikacija it.d. Upravo kroz latinski jezik postojalo je europsko jezično , kulturno, znanstveno i obrazovno zajedništvo. Ljudi srednjeg vijeka koji su znali latinski, živjeli su stvarno u Europi. Hrvatski pisci, znanstvenici nisu pisali samo na hrvatskom, već veoma mnogo na latinskom, pa je upravo kroz latinski jezik Hrvatska pripadala kulturno i znanstveno u Europu kao kulturološku, a putem latinskog i jezičnu jedinstvenu zajednicu.
U Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj latinski jezik je bio jezik zajedničke kulture i obrazovanja i nije ugrožavao nacionalne identitete već ih je očuvao i podržavao. Hrvatska može upravo latinskom jeziku zahvaliti što je uspješno očuvala svoju hrvatsku samobitnost svoj jezik i svoju političku autonomiju ili državnost.
Kao autor ovog spisa u ovom području nisam dovoljno kompetentan jer nisam ni povjesničar niti latinist, pa se po prethodno iznijetim tezama referiram na materijale Znanstvenog skupa «Latinitet u Europi s posebnim osvrtom na hrvatski latinitet nekad i sad», koji je održan na Rijeci 20. do 23 listopada 2004.g. (Održan pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Rijeci i Nadbiskupije riječke).

Mora se istaknuti da je i na tom skupu naglašeno da esperanto ima ili može imati upravo tu funkciju koju je nekad imao latinski (Radenko Milošević: « Esperanto na razvalinama latinskog») što je naglašeno i u raspravi na skupu.


ESPERANTISTI, EUROPSKI IDENTITET I EUROPSKA ZAJEDNICA

Međunarodni jezik esperanto je jezik koji govori danas u svijetu blizu milijun ljudi. On je tako rasprostranjen u svijetu pa se govori praktički svuda. Broj ljudi koji govore esperanto je već postigao kritičku masu, pa se o esperantu ozbiljno razgovara i već predstavlja kulturni i društveni faktor. Jasno je da jezik za svakog čovjeka može biti materinji, jezik sredine ili strani jezik. Bez obzira u kakovom je odnosu govornik jezika esperanta prema ovoj klasifikaciji jezik esperanto budući je jezik i ima i svoju kulturu posebno književnost, pa kao gotov jezik spremam je za uporabu za sve svrhe za koje jedan jezik može poslužiti. U ovom kontekstu govori se o jeziku esperantu kao faktoru koji bi omogućio stvaranje europskog identiteta. Međutim svrha esperanta nije da služi samo Europi već svima u svijetu, pa među esperantistima ima i otpora da esperanto bude jezik Europe, po kojem će se stvarati europski identitet. I sam esperanto bi mogao u tom slučaju kao isključivo europski jezik i izgubiti svjetski međunarodni karakter u izvaneuropskom okruženju.. Mislim da je esperanto vlasništvo svih koji ga koriste pa stoga korištenje esperanta kao jezika europskog identiteta ne bi umanjilo njegov značaj niti definiciju «svjetski međunarodni».
Napomena: Pitanje jezika čak i kod nacionalnih država nije jednoznačno. U nekim velikim zemljama Dalekog Istoka već se vode rasprave o uvođenju drugog nacionalnog (hoće se reći državnog) jezika. Vodeća (vladajuća) elita misli na engleski, ali se rasprave vode i o esperantu. Prerano je sada govoriti o tome u ovom tekstu jer su nam informacije vrlo šture i nepotvrđene.
Govornici esperanta imaju svoje kulturne udruge(društva, klubove, stručne udruge, nacionalne saveze, ali i međunarodne) Najznačajnija svjetska udruga esperantista je Universala Esperanto-Asocio kao udruga esperantista, ali u kojoj su članovi i nacionalne esperantske asocijacje, stručne esperantske udruge i drugi esperantski društveni pokreti i slično. Po svom statutu, a i po naravi stvari, po političkim pitanjima je striktno neutralna. Nacionalni savezi pa tako i Hrvatski savez za esperanto (Kroata Esperanto-Ligo) (u daljnje tekstu HSE) kao krovna kulturna udruga hrvatskih esperantista također po ovim pitanjima mora biti politički striktno neutralna.
Međutim HSE može političkim strankama ili društvenim udrugama, koje se zanimaju za ova jezična pitanja ili djeluju na stvaranju ili nestvaranju europskog identiteta na osnocu esperanta, biti suradnik i partner, koliko je to moguće poštujući načelnu političku neutralnost u ovom pitanju. HSE stoji na stanovištu da ako i ima svoje stavove po ovim pitanjima nijedna se odluka odnosno opcija što se tiče ove tematike ne bi smjela nametnuti. Međutim smatramo da bi se u političkom djelovanju a posebno političkim programima na podršci za stvaranju europskog identiteta na temelju esperantske jezične kulture morala osigurati najmanje ravnopravnost esperanta kao i ostalih opcija jer su sve legitimne. Volja je društva i naroda koja će odrediti, koja će odrediti koja će opcija u konačnici biti dominantna ili voljom naroda prihvaćena bez obzira da li će nam ona donijeti dobro ili loše.

ŠTO BI TREBAO BITI PROGRAM PODRŠKE EUROPSKOM IDENTITETU

Stvaranje europskog identiteta temeljem načela prihvaćanje esperanta kao nacionalno neutralnog jezika moguće je samo ako se prihvati opcija da se na svim razinama uvodi esperanto kao jedan od jezika bilo kao paralelni jezik ili s mogućnošću izbora. Obzirom na iznijeto predlažemo okvirne ciljeve na koje bi se programi trebali usmjeriti:

1. UVOĐENJE ESPERANTA KAO RAVNOPRAVNOG JEZIKA SVIH TIJELA EUROPSKE ZAJEDNICE
Ovaj zahtjev pravno i legitimno mogu postavljati države članice ili članovi europskog parlamenta. Hrvatska kao kandidat za članstvo imala bi pravo da postavi ovakav zahtjev.
2. REPUBLIKA HRVATSKA TREBALA BI DONIJETI ODLUKE I PRAVILA O RAVNOPRAVNOJ UPORABI ESPERANTA NA SVIM PODRUČJIMA VANJSKIH DJELATNOST
- korištenje esperanta u ovom području je i u kontekstu na simboličkoj razini izraz ravnopravnosti svih onih zemalja čiji se jezici ne koriste za međunarodne dokumente, a ujedno je potpora priznanju europskog identiteta kao drugog identiteta uz hrvatski identitet
- Na putovnicama trebao bi se uvesti esperanto kao ravnopravan jezik





- na osobnim iskaznicama treba omogućiti izbor esperanta ravnopravno ili umjesto englesko ( iako bi se po pitanju obaveznog engleskog kao zakonske kategorije moglo ozbiljno prigovoriti jer uvođenje engleskog na internu hrvatsku ispravu kao obavezan jezik je uvođenje drugog nacionalnog jezika u Hrvatskoj mimo ustava)
- na svim međunarodnim dokumentima koji se koriste između država /certifikati isprave i slično) traba uvesti kao ravnopravni jezik esperanto
3 ESPRANTO TREBA UVESTI KAO RAVNOPRAVAN JEZIK U OBRAZOVNE INSTITUCIJE I SVIM NIVOIMA
-Osnovno školstvo
-Srednjoškolsko obrazovanje
-Visokoškolsko obrazovanje
- Esperanto bi se trebao tretirati s više aspekta, kao strani jezik, kao jezik europskog identiteta ali i kao jezik autohtone kulture u zemlji. (Poznata je stvar da esperantsku književnost i kulturu stvaraju u Hrvatskoj Hrvati odnosno građani Hrvatske pa po tom osnovu to je autohtona kultura na tlu Hrvatske. Primjera radi navodim da je najprevođeniji pisac iz Hrvatske s esperanta na japanski spisateljica Spomenka Štimec koja piše izvorno i na esperantu).

4. SVEUČILIŠTE NA ESPERANTU
Hrvatska bi trebala osnovati ili omogućiti da osnuje Međunarodno sveučilište na esperantu. (Hrvatski savez za esperanto već je vodio razgovore sa stranim interesentima za taj poduhvat t.j. sa Akademijom znanosti San Marino)
5. OSTALO Ostali projekti mogu se pojaviti tijekom odvijanja procesa stvaranja europskog identiteta i mogu imati nepredvidive oblike i područja djelovanja

ZAKLJUČAK

Pretpostavljamo da je put kojeg smo zacrtali dug a i težak. Svjesni smo da će na tom putu biti mnogo prepreka, a ako ga javnost ne prihvati onda teško da će se ostvarivati u Hrvatskoj. Ali to ne znači da neće negdje drugdje. Ako ovaj program zadire u političku sferu djelovanja esperantisti bi trebali u svojim strankama koji pripadaju predložiti ovaj program ili dijelove programa da bi se moglo razrađivati i predlagati mjere za prihvaćanje i provedbu u život.
Esperantisti kao građani ( ali ne i Hrvatski savez za esperanto) mogu osnivati i svoje političke stranke kako bi imali prostor za legalno djelovanje. Mi to ne preporučujemo, ali takvih stranaka u Europi već ima posebno u Francuskoj i Njemačkoj. Na ovom projektu može se djelovati kroz (ili putem) udruge građana. Posebno se to odnosi na udruge koje djeluju u međunarodnom okruženju ili surađuju na regionalnim projektima u okruženju Hrvatske ( Srednje europska inicijativa. Alpe –Jadran radna grupa i slično). Posebni značaj na ovom projektu imaju udruge u području kulture, jer identitet nije neka apstraktna stvar to je zaista najviše vezano za spoznaju, jezik i kulturu. Hrvatski savez za esperanto djelovat će prema svom statutu na području kulture i obrazovanja, ali će biti i partner svima koji budu djelovali u društvenoj i političkoj sferi.

Morankić Vjekoslav

Napomena: ako bude pretpostavka za kvalitetnu raspravu pokazat ću gospodinu Vjekoslavu vaše komentare pa će on odgovoriti na iste.

Dodatak: odgovor gospodina Morankića kojeg ću staviti ovdje i uvrstiti u komentare.

Članak: Europska zajednica i međunarodni jezik Esperanto kao preduvjet njagovanja europskog identiteta.

Neki odgovori i pojašnjenja uz komentare.

Komentara ima mnogo. Teme su raznovrsne a komentari opširni i sa različitim mišljenjima i statvovima, pa kako bih mogao odgovoriti barem na neka značajna pitanja odgovarat ću postupno prema nekim pojmovima koji se u tekstu ili komentarima pojavljuju.

Prvo ću obraditi pojam identiteta , koliko je to moguće u sažetom obliku.

Iako je prva rečenica na blogu «Što vi mislite o esperantu», sam članak, makar govori i o esperantu, u prvom je redu namijenjen raspravi o identitetu, a posebno o europskom identitetu.

U komentarima pojavilo se mnogo različitih mišljenja i to najviše o esperantu i engleskom, a vrlo malo o samom meritumu teksta to jest europskom identitetu.

Prvo nešto malo o deficiji, makar o svakom pojmu postoje mnoge definicije, ja bih rekao: riječ identitet dolazi od korjena «ident» što znači isti.. Imati identitet to znači pripadati grupu, skupini ili zajednici istih ili bolje rečeno «sličnih». Obično se u politici i praksi pretežno govori i nacionalnom, državnom ili religijskom identitetu. A zašto to? Pa to je stoga što države, nacionalni pokreti, religije snažno podupiru takve identitete, da bi se svi sljedbenici osjećali dio cjeline kao isti (Hrvati, Srbi, Rusi, Amerikanci, katolici, pravoslavci muslimani, sovjeti jugoslaveni i tako dalje.). Višenacionalne države ili multi religijske države podržavaju identitet vežan uz državu pa su tako stvoreni identitei, sovjetski, jugoslavenski, libanonski, indijski, pakistanski, indonezijski i mngi drugi. Takvi se identiteti ne oslanjaju na naciju već na državu. Tako se jugoslavenski identitet stvara pod nazivom: «Jugoslavenski sosijalistički patriotizam zajednice jugoslavenskih naroda». Slično je bilo i u Sovjetskom Savezu. Državni identitet Pakistana gradi se na islamu i umjetnom jeziku urdu jeziki Pakistana i indijskih muslimana. I tako dalje.

Međutim identitet identitet ne počinje i ne završava nacijom, državom ili religijom. Čovjek je društveno i multikulturalno biće i svaki pojedinac ima mnogi identiteta, što znači pripada različitim skupinama ljudskog društva. Osnovni identite na kojem počiva zajednica je obitelj. Pripadati obitelji značiu pripadati jednom identitetu. Identitet ima sdvaka skupina u ljudskoj zajednici, toje škola (razred), ulična skupina u pojedinom dijelu grada (selu), navijačke skupine kao «Torcida» i Armada». Za temeljni identitet svoju obitelj spremni ste dati život. Što je kupina manja identitet je u pravilu čvršći. U slučaju sukova identiteta pojedinac ili skupina opredjelit će za onaj identitet koji im je bliži. Ako osnovni identitet nije ugrožen tada različite skupine mogu prihvatiti viši slijedeći identitet, kao purger, zagrebčanin, Slavonac Dalmatinac, Primoras Istranin itd. Harmonija ili sukob među identitema se događaju svakodnevno. Pa to svaki dan vidimo kad se tuku «Torcida» i «Armada»(Dalmatici i Primorci), ali kad igra naša Hrvatska onda smo svi po identitetu Hrvati ili Hrvaćani, jer time nisu ugroženi neki drugi osnovni identiteti.

A i u Europi se razvijaju ideje o europskom identitetu (mi smo europljani za razliku od drugih (Arapa, Turaka, Kineza ili možda Rusa). I slično. Da li i u Europskoj zajednici treba ili ne treba postojati europski identitet je u prvom redu, političko, društveno i kulturno pitanje koje se tiče naroda Europe a ne zajednice govornika esperanta (Esperanto Speaking Community».

Da li mi to htjeli ili ne europski identitet se postupno stvara i pojavljuje. Stvare se stihijskii fragmentalno. Uuropski identitet ne može se stvarati bez društve i kulturne nadgradnje. Društvenu nadgradnju mogli bi shvatiti i kao ujedinjenje europskih naroda ali i drugo. Ali kulturnu nagradnju mngo je teže definirati. Nema kulturrne nadgradnje (zajedničke kulture) i stvaranja europskog identiteta bez zajedničkog jezika. I tu se pojavljuje problem. Europska politička, upravljačka, ekonomska i vladajuća elita tu je već riješila problem. Koristi engleski jezik kao dominantni jezik u Europskoj zajednici. Sve veća i sveobuhvatana uporaba engleskog jezika u EU vodi ka amerikanizaciji društva. Toga se boje mnoge društvene, kulturne i političke snage u Europi. Amerika je najlošiji primjer koji mogu izabrati evropljani. Poznata je stvar da je američki identitet (patriotizam sazdan, na jednom jeziku engleskom, jednoj kultiri na tom jeziku, i njihovim osnovnim vrijednostima koje oni zovu «basic values». Taj američki «melting pot» vodi u potpunu asimilaciju u amerikanizam, nema ravnoravnosti naroda i kultura, a to je za evropljane najopasnije. U zajedni europskoj mi ipak želimo ostati Hrvati, Portugalci Španjolci, Talijani i tako dalje, pa je stoga Europi potreban nadnacionalni jezik koji neće biti hegemonistički, niti asimilatorski već osnova zajedničke europske kulture i identita, a koje će biti upravo zaštita identitata svih naroda Europe.

U Europi postoje pokreti u tom pravcu. Traži se neutralni jezik, po mogućnosti umjetno stvorini planski. Esperanto je jedan od tih. Od planskih je najrazvijeniji, ima najviše govornika, a za sada neću iznositi njuegove prednosti, ali se u Europi razmatra mogućnosti uvođenaj i drugih neutralnih jezika kao latinskog, Čak se u eliti europske političke kaste pojavio i novi jezik kojeg su oni nazvali «Europan».

Jedna od značajnih europskih stranaka t.j. Radikalna stranka, a posebno Međunarodna radikalna stranka, koje je u ranijim sazivima imala poslanike u Europskom parlamentu (da li danas ima nisam informiran), pa čak i gospođu Bonini kao povjerenika Europske komisije (vlade Europske zajednice) oštro se zalaže za uvođenje esperanta kao ravnopravnog jezika u Europskoj zajednici s ciljem da esperanto kao neutralan jezik bude temelj stvaranja europskog identiteta i europske zajedničke kulture.

Na međunarodnoj konferenciji Međunarodne radikalne stranke koja je održana u Bruxelessu 2003. godine a u dvorani Europskog parlamenta na kojoj smo bili iz ja iz Rijeke i Boris Di Costanzo iz Opatije, četiri je puta na glavnoj sjednici bilo među ostalim temama govora o Esperantu kao jeziku Europske zajednice. Marco Panella prfedsjednik stranke je po mojem sjećanju rekao približno ovo: «Mi nismo esperantisti. O esperantu neka se brinu govornici esperanta. Aliu esperanto je gotov neutralni jezik na raspolaganju čovječanstvu. On je odličan neutralan i zato smo ga izabrali da bude i naš europski jezik za stvaranje našeg identitea i naše zajedničke kulture. Mi ne želimo da 200 miliona mladih ljudi radničke klase u Europi budu građani drugog redo. Oni neće nikad moći svi da studiraju na Harvardu ili Oxfordu, mi želimo da naši mladi uče naš jezik i budu dio našeg europskog identite To će našoj mladoj generaciji omogućiti RAVNOPRANOST, A NE DA S NAMA VLADA SAMO ELITA KOJA ODLIČNO GOVORI ENGLESKI.»

Napomena: Budući je esperanto namijenjen građanima cijelog svijeta mnogi esperantisti su protiv toga da esperanto bude europski jezik na osnovu kojeg bi se stvarao europski identitet. Možda bi jednom u budućnosti dobio obilježja današnjeg englesko kolonijalnog jezika i jezika sile, a to mnogi esperantisti ne žele. Ali esperanto je gotov jezik stvoren za ljudski rod pa ga svatko može rabiti kao jezik za svoje svrhe. Pa tako i europljani. Stoga mi neki esperantisti bit ćemo aktivni ako je to potrebno i ako se od nas traži da sudjelujemo i uvođenju esperanta u poslove Europske zajednice.

Nastavak 2

Vezano uz komentare uz citirani članak «Europska zajednica i međunarodni jezik Esperanto kao preduvjet njegovanja europskog identiteta, nastavljam s nekim odgovorima na komentare. Najveći dio komentara odnosi se na ulogu engleskog i današnjem svijetu, koji je postao dominantni jezik u međunarodnoj komunkaciji među narodima a posebno u diplomaciji, ekonomiji, znanosti kulturi i slično. Svi mi koji govorimo engleski i koristimo ga dio smo toga svijeta. Neovisno o tome što ja pišem o esperantu i podržavam ga jer vjerujem da u budućnosti ima više šansi jer je esperanto bolje rješenje, činjenice koje su danas jasne ne mogu se oboriti, a niti to treba, jednostavno to je život, Danas engleski treba svakome tko se želi ozbiljno baviti nekim područjima ljudskih aktivnosti. I ja sam bio i danas jesam dio tog svijeta. Sedamdesetih i osamdesetih godinama kada sam bio jedan od direktora najveće američko jugoslavenske firme kao član managementa (rukovodećeg tima ili kako smo mi tada zvali «kolegij») prošao sam sve to o čemu se raspravlja u komentarima. U tvrtki su postojali dva službena jezika hrvatski i engleski. Na poslovnom odboru, koji danas mi zovemo nadzorni odbor, a u kome su bili amerikanci i mi jugoslaveni, radilo se na dva jezika sa dvostrukim dokumentima i prevodilačkom službom. Na rukovodstvu (kolegiju) radni jezik je bio isključivo engleski. Nitko nije mogao biti član rukovodećeg tima, a naročito direktor sektora ako nije engleskim potpuno vladao. Šef knjigovodstva nije mogao tumačiti bilance ako nije znao engleski. Jednom je moj rukovodilac računovodstva bio osoba koja nije znala engleski, pa sam ja morao referirati na kolegiju. Svejedno sam zvao mog rukovodioca službe ako zatrebam slučajno neki podatak. Danas se novinari i javnost čude što se u nadzornim odborima i managementima naših bivših tvrtki i banaka, obavezno govori, engleski, njemački, talijanski, francuski i slično. Jasno je da gazde određuju koji će jezik biti komunikacijski jezik unutar firmi. Obično se bira engleski ali to ne mora biti tako. Doduše ja sam osamdesetih radio i na ruskom. A mi danas nemamo naše tvrtke sve smo prodali i sve je tuđe. To što je pretežno takozvani engleski kao lingua franca dominantni jezik i našim bivšim tvrtkama za to smo sami krivi. Da li će uloga hrvatskog u našim bivšim firmama biti sve manja to ćemo još vidjeti.
Jedan je Hrvat iz Kanade (bio poslanik u kanadskom parlamentu u dva mandata) rekao kada prodajete velike nacionalne tvrtke i banke vi ne prodajete tvrtke vi prodajete svoju dušu. Pa iako sam bio dio engleskog svijeta i od njega dobro živio i hvala bogu zahvaljujući tome imam i dobru penziju to ne znači da takav svijet trebam prihvatiti i kao svijet budućnost pa je s tog razloga moja osobna podrška esperantu jasna. Esperanto je za nas male narode bolje rješenje.
Napomena
Ovdje a i u komentarima o engleskom se govori kao i lingua franca svijeta. I to je jedna od njegovih karakteristika. Pojmovi lingua franke stručno se odnose i na sve jezike koji služe za sporazumijevanje među više nacionalnim zajednicama ili skupinama, bez obzira da li su jezici narodni(engleski, francuski, španjolski, portugalski, latinski ili helenski), stihijski stvoreni (kreolski, neki afrički, polinezijski) ili planski stvoreni (svahili, urdu, bahasi indonezia ili esperanto itd.)


Odgovori na neka pitanja iz komentara.
Iako sam se u načelu složio sa većinom komentara da je engleski prevladao kao dominantan jezik ostalo o esperantu otvoreno još niz pitanja koja su spominjana u komentarima, pa ću pokušati odgovoriti na njih i dodati neke informacije o esperantu koje široj javnosti nisu poznate.
Znajući da je engleski u svietskoj uporabi dominantan jezik, a kao i svaki jezik ima mnogostruko značenje, mi esperantisti za jezik koji je svjetski dominantan jezik ( nije samo engleski) koristimo izraz «monda lingvo» to jest svjetski jezik. Takvo obilježje bi bilo mnogo pogodnije od «lingua franca». Pojam «internacia lingvo» to jest međunarodni jezik mogao bi se također široko tumačiti, slično pojmu «lingua franca», međutim jedno od semantčkih značenja pojma «međunarodni jezik» odnosi se i na svojstvo jezika, to bi po definiciji značilo njegovo osnovno obilježje za njegovo postojanje. Prema tome engleski bi se mogao zvati svjetski jezik, a esperanto međunarodni. Ove deficije pretežno koriste esperantisti ali i neki lingvisti, ali ako se deficije šire tumače onda je jasno da je engleski i svjetski i međunarodni. Ali to nisu njegova glavna obilježja ona su sporedna i mi ih koristimo kao dodatne definicije. Engleski je kao i svaki narodni ili državni jezik, jezik naroda ili nacije i medij je njegove kulture. Engleski kao svoje osnovno obilježje je da je nacionalni jezik naroda kojim njega koriste i s kojim se služe i on je znak njihovog identiteta i kulture. On je u prvom redu jezik Engleza, Velšana(koji još imaju velški jezik), Iraca(i irski), Škota koji osim engleskog imaju još tri jezika od kojih su dva keltska, amerikanaca, australaca, južnoafrikanaca, novozelanđana i slično. Engleski se pojavljuje i kao državni jezik u kojima narod ne govori engleski (Belize, Indijska Unija i još neke zemlje).
Svi jezici svijeta imaju svoju govornu zajednicu i to je glavno obilježje svih jezika pa i španjlskoga, portugalskoga, francuskoga, kineskoga i mnogih drugih. Svi nabrojeni jezici a i mnogi drugi imaju broj govornika između 100 miliona do preko jedne milijarde(kineski). Sve sam ovo napisao da se shvati da i najmanji jezici ( primjer australskih aboridžana) imaju svoju govornu zajednicu.
Esperanto bez obzira na njegovu definiciju «međunarodni» funkcionira u okviru svoje govorne zajednice jednako kako funkcionira kineski ili engleski. Razlika je samo u tome što po mojim procjenama esperanto nema više od jednog miliona govornika u svijetu. U literaturi se nalaze podaci od najmanjeg broja 30.000 (Blanke Detlev, vjerovatno je njegov kriterij «govornik» vrlo strog), najčešći broj koji se rabi je oko 1 milijun. Međutim Svjetska esperantska asocijacija koristi brojku od oko 2 milijuna. Ima i ekstremnih podataka oko 5 milijuna. Najveći broj objavljen je u Rusiji u udžbeniku ruskog jezika za srednje škole u kojem se govori o planskim jezicima, a od desatak stranica teksta oko 9 stranica je o esperantu. Po meni i najniže, a napose najviše brojke su potpuno netočne. Ja sam stoga procjenjivao broj govornika koristeći različite statističke metode, pa sam se uvijek kretao s podatkom od blizu jednog milijuna.
U komentarima vrlo se mnogo puta pojavljuju stereotipi i to potpuno netočni i neznanstveni. To se odnosi o predrasudama o takozvanim umjetnim jezicima. Obično se govori o jeziku iz kabineta, ne živom jeziku, jeziku bez kulture, i tako dalje. Projekata umjetnih jezika ima više od 1000 i nisu svi namjenjeni da budu međunarodni ili svjetski jezici. U klasifikaciji jezika u lingvistici ovi se jezici kategoriziraju kao planski. Postoji niz termina za takve jezike, kao pomoćni (auxiliary language), umjetni, vještački i slično. U jednom projektu iz kulture koji se financirao iz sredstava Komisije Europske unije (vlade) (EU) i Ministartva kulture Republike Hrvatske i iz drugim međunarodnih i domaćih izvora, a koji je jedan od rijetkih koji je vođen iz Hrvatske za esperanto koji je bio jedan od najvažnijih radnih jezika projekta, prema (EU) koristio se termin(izraz) na engleskom «intermediate language» to jest međujezik ili posrednički jezik. O ovom projektu neću ništa više reći iako je to bio veliki uspjeh hrvatske kulture, osim ako se u komentarima ne zatraži da se i o tom projektu nešto kaže.
Ako postoji predrasuda o ishodištu tih jezika (porijeklu) oni ipak funkcioniraju kao svaki narodni jezik. Ako malo bolje proučite svaki narodni jezik onda ćete spoznati da su i narodni književni jezici praktički planski jezici (narodni jezik u Hrvata kao čakavski, kajkavski, bednjaski, podravski, dalmatinski, bodulski, praktički su naravni hrvatski jezici, koje mi zovrmo dijalekti ili narječja, dok je književni jezik veoma normiran (standardiziran) s jasno definiranom gramatikom i pravopisom, pa se on može smatrati djelomično planskim jezikom. A takvi su i vi drugi narodni jezici. Esperanto je po svojoj kakvoći i sveobuhvatnosti potpuno jednako vrijedan kao bilo koji narodni jezik pa čak i engleski, francuski ili hrvatski. Jasno je da da književnost na esperantu ne može biti takvog obujma kakav je u velikih jezika iz razloga što jezik s jednim milijunom govornika nema ekonomske snage da da više od onoga što je dao, a možda je i dao više.
Primjer wikipedie: Esperanto je na vikipedio godinama po broju objavljenih «članaka» bio između 16 i 20 mjesta u svijetu. Zadnje vrijeme pomaknuo se oko tridesetog, a nije i čudo. Jasno je turski prešao esperanto kad turski ima oko 100 miliona govornika. E esperantskoj zajednici o tome se mnogo govorilo ali oko 135.000 člana esperanto nadmašuje pojedinačno sve naše jezike hrvatski, srpski, srpskohrvatski i bosanski(koji se nalaze na wikipediji).
Kako primjerice funkcioniraju odnosi u kulturi esperanta iznijet ću jedan primjer koji je veoma zanimljiv. Poul Thorsen je norveški pisac koji piše izvorno na esperantu. Službujući u Sarajevu za Europsku zajednicu napisao je poeziju (pjemu) Frua mateno en Sarajevo (Rano zorom u Sarajevu. Sa esperanta je pjemu na naš jezik (hrvatski, bosanki, srpski, koji se govori u Sarajevu) prepjevao Nikola Rašić. Nikola Rašić je Hrvat, član Hrvatskog saveza za esperanto. Lingvista je i živi u Nizozemskoj. Ako je original vrijedan, a prijevod odličan, a najteže je prevoditi poeziju onda je svaka rasprava o vrijednosti esperanta i njegove kulture po meni bespredmetna.


Poul Thorsen

FRUA MATENO EN SARAJEVO

Super moskeo la luno brakumas
stelon dum pala ektermo
Gi kiel serpo kruele prilumas
venkon de l’turka emblemo.

Lulas min flustre la spica mistralo
- fine la flutoj silentas.
Nokto hezitas sub monta vualo,
nur la cikadoj lamentas.

Koko ekkkrias kaj henas azeno,
nigro de l’ nokto malgrandas.
Vekas min voco en frua mateno:
La muezino ekkantas.

For estas flagro de nokta kvieto
saltas mi gis altano,
vidas balkone sur la minareto
ombron de muzulmano.

Vibre li vokas, nazale, sonore
kiel eumnuko en veoj.
Kaj el deklivoj respondas lin hore
Vocoj de blankaj moskeoj.

Frapas el turoj antikvaj horlooj:
Preas samtempe nun Mekka!
Allah hu akbar! Per miloj da vocoj
en la jarcento dudeka.

Tra la krepuskaj, bazaraj stratetoj
svarmas jam helaj turbanoj,
Sekvas ordonon de la minaretoj
ankau la Sarajevanoj.

Inter la montoj radias purpure
nova auroro kun rico.
Kontrau epoko mortinta nun dure
tajdas la nova tagigo.




SABAH U SARAJEVU

Nad džamijom mjesec zagrlio
zvijezdu u blijedu treptaju.
Oštricom srpa kao da bi htio
pobjedu tursku najavit kraju.

Lahor mi opojan šaptom pjeva
kad zurle se umore.
Noć pod planinom oklijeva,
tek paprati šumore.

Mrak se je noćni povukao,
pijetao pjeva i cik je zore.
U sabah glas me budi promukao:
Mujezin k molitvi zove!

Dah je min’o noćna mira sveta -
sa prozora svoga stana,
vidim gore na vrh minareta
sjenku muslimana.

On ezan uči glasom mu pobožnim,
od brda se jekom odbija.
Odgovori s padina stižu složni,
glasi sa bijelih džamija.

Odbija vrijeme sa dnevnih kula:
Sada se moli i sama Mekka!
Allahu aqbar! Iz hiljada grla
dvadesetog vijeka.

Baš-čaršijskim ulicama
bijele čalme već hitaju,
slijedeć’ poziv svog imama
na molitvu u džamiju.

Osvit se grimizan onkraj brdâ
probija između gora
Nasuprot minula doba tvrda
Pristiže nova im zora.

Tradukis-Prepjevao: Nikola Rašić, Rotterdam 13/12/2005