Ne vjerujem u slučajnost
Kako kaže master Oogway u legendarnom crtiću Kung Fu Panda: Slučajnost ne postoji
I istina, to što nama nije osvjetljen cijeli put do kojeg dolaze k nama osobe, informacije i događaji, ne znači da je sve prepušteno intenzitetu promjenjivog vjetra, koji uzgred budi rečeno, niti njegovo djelovanje nije prepušteno slučajnosti. Ima previše faktora koje bi mogao ja sa svojih 5 osjetila ubrati ali "slučajnost" odgonetneš baš ako nešto naučiš od nje. I time popunjava neku svoju svrhu i prestaje biti slučajnost.
Jučer sam bio pomalo tužan radi jedne reakcije kojoj se nisam nadao od jedne osobe koje cijenim, krenulo je tik do uvreda a ja sam u zadnje vrijeme dopustio drugoj osobi da uniđe u mene i kako sam počeo osjećati, tako su odjednom, svi koji su meni bili vanjština, unišli u tu pukotinu i imaju slobodu da me rastužuju, ako to žele.
Osim što sam osobi do koje mi je najviše stalo ispričao razlog svoga stanja i ona je u nekoliko mudrih rečenica uspijela odvezati gordijski čvor, tako sam, od jedne prijateljice koja je odlučila ponovo prijateljima slati pisma umjesto mejlova, kojoj nisam uspio dati adresu jer nisam imao novaca na mobitelu, primio pismo u kojem su rečenice Coelhovog Ratnika (a on mi je nešto izlizan pa ga nikad nisam čitao jer ga svi hvale).
Na pomisao da sam dopustio mnoštvu manevarski prostor da me povrijedi (prije nekoliko mjeseci to nije bilo moguče jer sam uzgajao racionalnost i samim time vrstu bezobzirnosti) stigao je otac sa nekakvom bijelom kuvertom u ruci (opet sam pomislio šta sad murija/sud/država/zavod želi od mene?) u kojoj je stajao plavi papir. Otvorio ju je jer nije znao kojem od nas dvojici je poslano pošto se isto zovemo.
I kad sam ga otpravio sa objašnjenjem da je namjenjeno meni i osigurao mu da nisam povrijedio osobu koja u ovo moderno doba šalje pisma (kao da je jedini razlog slanja pisma postala povrijeđenost) a u mislima osjećao još uvijek grube riječi, tada sam kliznuo očima po rečenicama namjenima meni:
Iskusni će Borac otrpijeti uvrede; [...].
To ne znači da vjerujem u predodređenost i da kao vikinzi vjerujem da su naše niti isprepletene odavno, prije našeg rođenja, ali postoji ono nešto koje nam šalje signale a na nama je dali ćemo ih pročitati ili ne. Ovdje više neću koristiti dozu opreza, već ću se voditi instinktom koji me dosada, kada sam ga pristao sljediti, nije prevario.
Dodatak: vrlo je važno reći da sam si sam kriv radi svog osjećaja jer nije da je ničim izazvan