Infantilnost ljudskog ponašanja u religiji
Ovaj post nije pokušaj da izbacim iz takta moje poznanike vjernike niti je napisan sa željom da napakostim nečijem vjerskom osjećaju pa da se osijeti ugroženim mojim razmatranjima. Ovaj post je samo moje "čuđenje u svijetu" za iracionalnim ponašanjem koje donosi vjera koja se upliče u javni tojest politički život.
Primjetio sam kod vjernika katoličke vjere (jer zasada sam imao najviše sa njima razmjenjivati svoje misli, da sam se rodio u Iranu onda bi to bili vjernici muslimanske vjerosipovijesti) da smatraju religioznost početak moralnog ponašanja. Kada idem na web stranice koje mi šalje moj prijatelj katolik u kojoj su katolici često u apologetskom ponašanju (stalno u obrani vjere) dobivam dojam kako je čovjekova osobina da misli kako je proizašao iz gline koju je formiralo božanstvo sa vlastitim rukama početak svekolike mudrosti (to me uvijek podsjeti na onu iz Qoheleta ili Eklezijasta: "jedina je mudrost strah od Boga"). Po toj logici politeisti iako vjeruju u "krive" bogove su više u pravu od onih koji ne vjeruju u božanstvo uopće. Znači da su na dobrom putu.
Čitam knjigu od Robina Lane Fox "Pogani i kršćani" u kojoj povijesničar želi opisati odnos ova dva različita načina poimanja "svetog". Treba naglasiti da pogani (uglavnom) nisu imali "otrkivenu" religiju. Božanstva su imala iste konotacije kao i ljudi, bili su sebični, hrabri, ljubomorni, osvetoljubivi, samo se prisjetimo Zeusa koliko je švrljao okolo i ljutio sestru-suprugu Heru. Nestašni Zeus je sijao djecu tutta forza po svijetu (npr Herkul) što i nije neko dostojno ponašanje za neko svemoguće božanstvo. Vjerovalo se da je dovoljno žrtvovati neku životinju bogovima i oni će možda uslišati tvoje želje za boljom žetvom, urodom, trgovinom, putovanjem pa čak i planovima kontra drugih ljudi. Netko nam se ne sviđa? Netko nam želi uzeti posao ili ljubavnicu? Žrtvujmo i molimo se božanstvu da ga spriječi.
Nije li djetinjasto očekivati od bogova da će se spustiti među nas kako bi nas odvojili u vrtičkoj tučnjavi?
Kršćani su se smijali poganskoj "praznovjernosti". Kasnoantičko doba u kojem su barbari provaljivali non stop kroz granice, carevi ne bi doživjeli starost jer je bilo trostruko više uzurpatora na svim krajevima carstva, bolesti, epidemije, još veća klasna raspodjela između onih koji nemaju i onih koji imaju još više, službena religija u krizi jer ne može objasniti zašto se sve te pošasti događaju dok se štuju stari bogovi je dovelo sistem u krizu. To je bilo pogodno tlo za istočnjačke sekte i religije (bezveze mi je raspodjela na sekte i religije, što je sekta ako nije nepriznata religija?) poput mitraizma i maniheizma među kojima je i kršćanstvo, osim njih je bio mali bezbroj gnostičkih vjerovanja koje je garantiralo spasenje duše od ovog nesigurnosg svijeta. Što je više nesigurnost aktualnih opasnosti dolijevala benzina u vatru to su više te religije pupale jer su dobivale članove.
Mitraizam se u grube crte sastoji od jednog boga Mitre koji je pobijedio zlo u obliku bijelog bika (ako ikoga zanima može vidjeti događaj u ovom postu iz Ostije). Doveli su ga vojnici sa istoka i brzo se proširio na teritorij carstva. Ritual je bio mističan i imao jaku misterioznu konotaciju. Vjernici bi se sakupljali u mitrejima i tamo inhalirali dimove od nekakvih gljiva ili trava radi kojih su imali dojam da su u društvu božanstva.
Tako i ja.Koliko sam samo puta imao druženje sa Bogom na šanku kad sam trusio šljivovicu. Fiiiiii.
Maniheizam je mlađa verzija zoroastrizma. Najvažnije konotacije jest da svijetom dominiraju Dobro i Zlo a čovjek se mora prikloniti jednom ili drugom. Nisma baš neki eskpert ali pari mi se jako jednostavno. Ako je netko u čitateljstvu manihejac zamolio bi da mi malo bolje objasni.
Gnostičke sekte su čuvale spasenje samo za svoje pripadnike. Nije mogao upasti bili tko i bile su pomalo elitističke. Vjerovali su da će se prava Mudrost (Sofija) spustiti na zemlju i osloboditi pojedince od božanstva koji je stvorio ovaj svijet (radi naše muke) a kojega su zvali Demiurg ("zanatlija"). Njihov elitizam ala Eyes wide shut je bio dovoljan da budu zaboravljeni.
Kršćanstvo je imalo prave karte za proširenje. Primali su sve i svakoga i govorili da se svi mogu spasiti bez obzira na socijalnu pripadnost, spol itd. Jedan francuski mislioc iz doba iluminizma (ne sjećam mu se ime) je rekao da je kršćanstvo imalo as iz rukava jer su Sveti Spisi cirkulirali kao izrazito jeftina knjiga koju si je mogao priuštiti svatko. Naravno bilo je mnogo nepismenih pa bi za te ljude netko i čitao. Mi, moderni ljudi, imamo taj luksuz što su nam knjige jeftine i što ih možemo čitati u sebi a ne na glas.
Kako sam rekao politeizam je prevagnuo nad mnogoboštvom. To se smatra korakom unaprijed za ljudski razvoj, to je tekovina na višoj skali. Zato ćemo čuti židove, kršćane i muslimane, u onim kratkim trenucima kada se ne kolju, o superiornosti vjerovanja u jednoga boga.
Tijekom stoljeća se kršćanstvo mjenjalo i htijelo ne htijelo, poprimilo je mnogo od grčko-rimske kulture tako da je Augustin uklopio Platonova razmišljanja a u srednjem vijeku je jedan od autoriteta bio Aristotel. Poprimanje filozofskog načina razmišljanje je po mojoj viziji dovelo do svih onih vjerskih raskola jer su se teolozi počeli pitati što je to Duh Sveti, koja je Kristova priroda (božanska ili ljudska), tko je Marija (žena koja je rodila čovjeka ili Boga). I tako smo dobili razne arijevce, nestorijance koji su mislili malo drugačije o tim pitanjima od onih koji su prevagnuli na svojim mišljenjem na raznim koncilijima koje je sazvao osobno car. Ljudi su se klali, tukli, kleli, mrzili, palili spise, slali u izgnanstvo radi nečega što se nije moglo empirički dokazati.
Nije se moglo dokazati jer su sami temelji vjere pretpostavka. Zato se i zove vjera (to me uvijek podsjeti na onu "blago onima koji su vjerovali bez da su vidjeli" što me podsjeća na najgori moguči odgovor na pitanje "zašto" tojest "zato").
To da postoji Bog je, po meni, pretpostavka. Ne može se dokazati 100% sa kombinacijom onih osijetila koje imamo, može se samo dokučiti osjećajem da mora biti ono "nešto" što pomiče ogromni sistem i radi kojeg sve što postoji mora imati nekoga smisla. Mi smo, ljudi, opsjednuti tim smislom. Nepodnošljivo je pomisliti da smisla nema i da smo mi samo spoj nekakvih kemikalija koji se desio u ogromnom vremenskom razdoblju nakon miljardu propalih spojeva. Spoj koji je donio DNA u jednu prajuhu kada još nije bilo kisika na kugli zemaljskoj.
Trebamo se uvijek pitati zašto postojimo zato jer usput dobivamo odgovor na mnoga druga pitanja. No, treba shvatiti, da bilo koji odgovor zašto smo ovdje i sada nas ne bi mogao zadovoljiti. Uvijek bi nam bio prebanalan. I zato je dobro što ga nikad nećemo saznati. Kao što je putovanje važnije od cilja tako je pitanje važnije od samog odgovora.
Vjernici ne žele da je Bog pretpostavka jer to ne bi bila prava vjera. Prava vjera je stopostotno slijepo vjerovanje u ono što je zapisano, u ono što je protumačeno o onom što je zapisano. Kršćanstvo priznaje 4 mjerodavna evanđelja između mnogih apokrifnih i nepriznatih.
Nije li to kao kad smo u sudnici radi nekog slučaja u kojem postoji 20 svjedoka a poslušano ih je samo 4? Gdje se tu sakrila istina ako nemamo uvid u druga svjedočanstva? Priznavanje samo 4 evanđelja ja vidim kao prvi politički čin kršćanstva. To je zato jer u tim evanđeljima jedan pravni događaj: Isus postavlja Petra kao svoga nasljednika.
Ako meni, kao pojedincu, sam kamen temeljac vjeroispovijesti je kao od gline kako mogu prihvatiti svu nadogradnju koja se deseila u sljedećih dva tisućljeća? Država nastala na zločinu ne može nikako biti pravedna u svom postojanju. Vjera sa slabim temeljima koja ima taj talački sindrom da se brani od svega i od svih po meni nije jaka vjera. Ako moraš svoju vjeru utuviti prijetnjom ili nasiljem kako to može biti jaka vjera?
Postoji li iskreni ekumenski dijalog između raznih vjera ili je to zagrljajj sa figom u džepu poput jedne slavne karikature gdje se Hitler i Staljin grle dok si djele Poljsku a iza leđa drže nož namjenjen jeda drugom.
Umberto Eco kaže da idole ne treba rušiti ali ih nije trebalo niti graditi. Mi ljudi smo sposobni izgraditi simbol Ljubavi i radi tog simbola pregaziti sam sadržaj samu Ljubav. Koliko je to apsurdno? Mislim da ne izmišljam i da imam dovoljno argumenata iz povijesti kao i aktualnog doba.
Problem vidim u tome što se religija mješa u politički život sredine u kojoj se nalazi. Kako odvojiti da dva entiteta bezbolno? Nikako. Jer religija želi biti dio svijeta sa objašnjenjem da stvari mogu zastraniti. No više zastranjeni od ovoga što jesmo zar možemo biti? Biskupi se ne bave duhovnim pitanjima, bave se politikom i trgovinom. Papa šalje omelije sa onog balkona u Sv Petru i nada se rješavanju tekuće krize. Jedino rješenje jest da rješenja nema i da sve ostane ovako kako jest jer to onima sa vrha najviše i paše. Vlada vlada a religija joj daje legitimaciju za određene benificije. Gdje je tu nestala religija sa početka?
Radi onih vrijednih župnika iz malih mjesta se može pravdati gramzivost nadređenih im?
Što više mislim o tom klupku smatram da je jedina stvar koju možemo učiniti kao svijesni pojedinci jest da se vjera drži u sigurnosti kućnih zidova. Stvar vijere je privatna stvar a mi smo kao ljudi po mom mišljenju zastranili jer smo jedno filozofsko pitanje motiviranim od straha od smrti doveli na pijedestal političkih zbivanja. Umjesto da nas brine koliko je benzin, koliko je kruh, koliko novaca uzimaju naši političari i što daju unatrag, koliko smo prirode uništili i kako da vratimo privatiziranu imovinu, nas brine koje je nacionalnosti ovaj Čovjek i koje je vjere??? Pritom su nam usta uvijek puna morala a u ruci držimo kamen.
Radi prečestog korištenja riječi "moral" moram priznati da mi je draža etika.
Sjećate li se u Jodie Foster u filmu Kontakt kada je "audicija" u kojoj će se odlučiti tko će stupiti u kontakt sa izvanzemaljcima? Koji je razlog iskoristio njen protivnik da joj potopi šansu? Baš se sjećam točnih riječi, rekao je da ne može predstavljati čitavo čovjećanstvo netko tko ne vjeruje u Boga i misli da ostatak ljudstva pati od nekakve vrste "kolektivne halucinacije".
Pa da kad je opijum za mase.
Kao da smo ovaj svijet prepustili razmaženim derištima koji svoje hirove shvaćaju preozbiljno i žele da ih i mi uzmemo zaozbiljno. Ja ne mogu vjerovati da takvi ljudi vladaju nama i da su nam moralne vertikale. Da parafraziram Einsteina, sve su to lijepe pričice. Ali ne pristajem da mi život ovisi o njima pa makar gorio u paklu. Religija je pokušala objasniti nastanak svijeta kroz aktivnosti mnogo bogova ili samo jednog. Filozofija i znanost nam objašnjavaju kako je fizički sve nastalo i uvjeren sam da to ne uzima prostora duhovnosti.
Nadam se da običnim vjernicima nisam učinio ništa nažao sa iznošenjem svojeg mišljenja. Ako je vaša vjera prava onda vas ovaj post niti ne može ugroziti. Filipika je upučena kontra onih se ponašaju poput lutkara sa vjerskim osjećajima običnih ljudi. Nadam se da ovo može izroditi civiliziranu diskusiju.
Kako se kaže: mir i dobro.
Update: ovom se smijem već 3 dana pa sam morao staviti ovdje
