Vedrine, molim
Zadnja tema je važna ali i zamorna. Čovjek ne živi samo od kruha niti od ozbiljnih trenutaka a meni treba opet sposobnost smijanja.
Pronaći mir moja je najvažnija zadaća ako si ne želim ukinuti mogučnost za lijepi život, lijepu vezu i naposlijetku lijepo prijateljstvo.
Lijepa mi je ona misao gdje Gandalf u rudnicima Morije objašnjava Frodu da ne osuđuje Goluma. Ovo nam je vrijeme dano i na nama je da ga iskoristimo na najbolji moguči način za nas same, za nama važne osobe i naposlijetku za ljude u prolazu. Vratiti se k sebi a ne biti egocentričan i egoističan kakav sam u zadnje vrijeme. Jedna važna osoba mi govori da trebam prihvatiti promjenu a ne opirati joj se, raditi više na sebi a i sam shvaćam da sam došao do jedne točke kad je moje ponašanje neprihvatljivo i svemir mi to vrišti na sav glas.
Potrošio sam previše riječi na unutarnje razmatranje a nisam ništa poduzeo. Dosta je samoanalize a vrijeme je za djelovanje.
Sutra počinje nešto nepoznato za mene a na to valja gledati kao novo iskustvo i avanturu vrijednu doživljavanja. No prije svega želim u tišini posvetiti ovaj post i ove slike meni dragocijenim bićima.
Ostaviti im osmijeh jer je svatko od njih tračak mog unutarnjeg sunca.
Dosta smrknutosti, navuci rukave i nasmij se bemu miša!
