Istraživanje kraja/upoznavanje sebe (ili "Beskraj")
Ima taj jedan osjećaj koji me prati u stopu kad god nisam u rodnom Gradu, oči nenavikle na regiju omeđenu od Medvednice do Rifnika (zaista ne razumijem kako jedna obična administrativna granica može razdvojiti ljude koji su išli jedni drugima u posjetu, radi kupovine, radi upoznvanja na plesnjacima, radi poroda ovdašnjih ljudi u Samoboru), okružen kontinentalnim zelenilom gdje je zemlja meka na dodir bose noge, uske ceste i makadami usred polja omeđenih kukuruzom, pšenicom, vinovom lozom i vočnjacima. Nema suhozida i omeđenih vrtača kao doma, okolicu krase kozolci, ribnjaci, čudni požbukani zvonici, drveni mostovi, dobro sačuvani dvorci u bijelom ruhu.
Kojotka, Nasljednik und Autor za fotoaparatom ulaze u Kostanjevicu, strepite ljudi.
Patke navikle na lokalce i turiste.
Zečevi, srne, fazani, jastrebi, riječni galebi, krtice, rovke (neka vrsta glodavca malo veća od miša), kukce da ne spominjem, postaju svakidašnji suputnici.
Ribnjak kad odemo na malicu (ovdje se kaže malca, dolazi od njemačke mahlzeit?)
Zaluženih sat vremena onog što bi ja zvao "dolce far niente".
Pada mi na pamet Branko Fučić. Poslan dekretom u tek oslobođenu Istru na koncu drugog svijetskog rata, kako bi sastavio listu postojeće kulturne baštine i istraživao davno zaboravljene glagoljaške natpise i freske. Bodul sa Krka, odrastao u Zagrebu, katapultiran u Istru, Kvarner, Otoke.
Sjećam se u biografiji da se volio družiti sa svećenicima što nije bilo baš popularno u ono doba. Na početku ga je pratio politički komesar koji mu je zaprijetio da će pucati u njega ako ode potražiti kakvu ćakulu uz obed i vino u župnom dvoru. Fučić mu je odgovorio neka puca ali da on misli jest. Komesar nije zapucao iako je odbio ući pod krov omraženih klerika. Mogu si ga zamisliti nadurenog prekriženih ruku.
Ja isto nemam takvih dilema. Mogao bi komotno djeliti stol i kruh sa kurabama i ubicama. Fučić je volio društvo običnih ljudi od kojih je crpio mjesne priče. Starije osobe su zlatni rudnici za narodnu predaju.
Svakod dana otkrivam kakvu sporednu cestu, mikrolokaciju, vežem svoje stope uz ovaj kraj.
Kad sam dečke ranije pustio doma jer su obavili jako dobar posao i bili vrijedni ostao sam sa sobom (a sob je velik jelte?), otišao sjesti pod prvim stablom,promatrao igru kapricastih oblaka,
putanju sunčevih kola, kompoziciju makadama sa uvijek nešto više zelenila tamo gdje kotači ne gaze, vrtić u neposrednoj blizini, staklenik iz kojeg trešti neka glazba (bit će da su biljke počele slušat cajke), hala Špara, NE Krško, i sve to spašavaju zelena brda svud okolo.
U lotusovom cvijetu.
Svjestan sam da su nuklearka i trgovački centar u daljini poslali idilu u ono mjesto ali začudo moram priznati da se čovjek navikne na svašta, tako i ja.
Svako malo mjesto (kao da) skriva tajnu (pa čak i Juršići kod Vodnjana, znat će ekipa iz bivšeg samostana) o kojoj govori sveprisutna tišina u klasju (čak i kad cvrčki cvrče). Freske nisu moje područje ali oranica, njiva, šuma, hribovi (zamisli ti to Semiramido) koji čuvaju davno zakopane tragove nekoga tko je kročio prije mene.
Spavanje u sjenu..
Ribičija.
Usred same ravnice, na obalama Krke postoje niska brdašća (uvrglave 30-40 m) koji nude svoje bokove vinogradima uz dražesne kljeti.
Kad se vozim po sporednim cestama ili makadamima uhvati me ta neka nonšalantnost, tko je vidio ovdje biti užurban?
Kombinacije kojima vodi ova cesta su zapravo fizički i alegorično bez kraja.
Ovom Fiumanu je ponekad smješno kakva razmišljanja daje u uvid drugima.
L'infinito
Sempre caro mi fu quest'ermo colle,
e questa siepe, che da tanta parte
dell'ultimo orizzonte il guardo esclude.
Ma sedendo e mirando, interminati
spazi di lŕ da quella, e sovrumani silenzi,
e profondissima quďete io nel pensier mi fingo,
ove per poco il cor non si spaura.
E come il vento odo stormir tra queste piante,
io quello infinito silenzio a questa voce vo comparando:
e mi sovvien l'eterno, e le morte stagioni,
e la presente e viva, e il suon di lei.
Cosě tra questa immensitŕ s'annega il pensier mio:
e il naufragar m'č dolce in questo mare.
Giacomo Leopardi
Beskraj
Uvijek mi je bilo drago to usamljeno brdo,
i ova živica, koja sa mnogo strana
zadnjeg obzorja pogled skriva.
No sjedeći i promatrajući, beskrajne
prostore ovdje i ondje, i nadljudsku tišinu,
i duboki mir u umu zamišljam si*,
radi kojeg se srce umalo uplašilo.
I kao vjetar čutim šuškanje* među biljem,
ja tu beskrajnu tišinu na taj glas kompariram*:
i dolazi mi vječnost, i prošla* ljeta,
i sadašnja i živa, i njen zuk.
Tako, u ovoj ogromnosti se utapa moja misao:
i slatko mi je uranjati* u to more.
[Sa svim pogreškama svojatam ovaj prevod kao moj,
Neverin]
ps. kraj Kraja zapravo postoji na istočnoj obali Istre sjeverno od Brseća :)
*fingere = pretvarati se, zamišljati
*stormire je zapravo vezano uz zvuk koji čini jato ptica
* bezveze zvuči doslovniprevod ali ne nalazim tu riječ koju si zamišljam
*minula, mrtva
* nisam našao neki sinonim za utapanje a da se ne bi kosio sa prijašnjom istom riječi dok u talijanskom imaju annegare i naufragare. Ili ne pamtim.