neverinov blogneverinov blog

jedan dobrosusjedski


Kada razmišljam o susjedima imam u glavi prizor malo mjesto na Primorju gdje se u ulici ili kali svi poznaju međusobno i ljudi su jedan drugome nekakva vrsta utješne konstante.
Mogu se stvari u svijetu dramatično mijenjati ali ostaju dobra tematika za cjelodnevne razgovore u oštariji, kod brice ili, još jednostavnije, na klupici ispred portuna gdje sa susjedom možeš ogovarati furešte koji ionako domaći jezik ne razumiju pa je kakva triska koja ti može doletiti, svedena na minimum.

I dok se događaji izmjenjuju u tvom mikrokozmosu od zgrade ili ulice znaš da će suseda Mare izvaditi svoj stari mažinin za kafe i odašiljati opojni miris nakon toga, Mirko će nedjeljom točno u dva sata navidati televiziju da čuje što ima za reći dežurni gost kod Stankovića, ona slatka Ane sa kata iznad će u petak, nakon posla, staviti sušiti veš na štriku a jedan od ruzinavih kotačića će ju odavati u tome. Ako se nijedno od tih događaja ne ponavlja onako kako se dešavalo odvajkada, skoro od trenutka kada „i bi svijetlo“, osjećat ćemo se čudno. Pomislit ćemo da se netko od njih razbolio ili je uzeo koji dan ferija. Tako je lako naviknuti se na navike, kao i poprimiti nove.

U tom mom zamišljenom mjestu, koji si ne mogu ne predočiti kao Brseć, susjede razgovaraju svaka nalakčena sa svog prostora. Sve miriše po bilju, poneštrice su friško popiturane u plavo i jako dobro pristaju uz sveukupnu bijelu žbuku na fasadi. Ako tamo dolje u ulici prođe kakav nepoznati dečkom sa ogromnom čupom, ortački će podignuti obrve u očekivanju da jedna krene sa komentiranjem. Taj gradić je isto i mjesto gdje susjed susjedu pomaže kod kakvog kvara, kada treba pogurat auto, raditi u vinogradu i rezati trsove.

Zajednički rad čini neizbježno da se ljudi zbliže i to je cement te male zajednice. Loša strana je u tome što tek pristiglom čovjeku nije lako na početku ali to je priča za neku drugu priliku. Prilike u kojima sam odrastao su me natjerale da sa nostalgijom gledam u ona vremena kada su me roditelji bez imalo ustručavanja puštali kod Stijepanovića gore da me njihova kćerka čuva. Slike su mutne ali ostalo je urezano ono čuđenjem za vinilkama i longplejkama koje su se tada još uvijek skupljale. Zvuk tog šuma me i dalje prati iako susjeda više nije susjeda i samo se hladno pozdravimo ako dođe u posjet majci i bratu. A nekada me čuvala… .

Znak povjerenja u ljude je bio indikativan i kod nepostojanja bilo kakvog zaključavanja portuna iako bi nam ljudi sa ceste, pošto živimo u istoj zgradi autobusnog kolodvora, dolazili obavljati svoje fiziološke potrebe kada bi javni wc prestao po noći sa djelovanjem. Dekretom predsjednika kućnog savjeta, ulogu koju moj stari vrši već 43 godina, dobili smo kračune, parlafon i ključeve da se obranimo od nehigijenske najezde izvana.

Taj trenutak pamtim kao prekretnicu u među ljudskim odnosima naše zgrade u samom centru Rijeke. Sve je krenulo sa ubojstvom gore spomenutog Stijepanovića koji se pijan vračao doma gdje je zatekao nekog tipa kojem je dugovao lovu. A zapravo se nisu ni poznavali, ubojica je tipa zamijenio za nekog drugog. Koliko se sjećam i taj tip je bio u elementu tako da je došlo do katastrofe. Policija toga dana nije dala onima u kući da izlaze ni onima koji su iz nekog razloga bili vani da uđu. Zamišljao sam si kakva nas to svinjarija čeka u hodniku a kad sam izašao drugi dan i kad su kriminalisti napustili mjesto zločina, moram priznati da sam ostao blago razočaran.

Nikakvi tragovi od kojih bi itko mogao pomisliti da se prethodne večeri desilo ubojstvo. Stijepanovićka, sada udovica, se nekako uvukla u sebe i osim uobičajenog pozdrava sa stuba i nije bilo neke priče. Za Vukiće sam bio uvjeren da su stari koliko i sama zgrada iz konca pretprošlog stoljeća. Nešto se govorkalo da ni u Rijeci srbima nije lako ali vjerujem da Vukićima nije pala ni vlas sa glave. Sa Darijom od Jadreškića sam se igrao jer je imala Amigu, za ono vrijeme neopisivo čudo tehnologije. Još se sjećam koliko smo bili neodvojivi. Čekao bi da svane dan samo da mogu otrčati ta dva kata što nas je odvajalo i krenuti sa Indianom Jones u potrazi za Graalom.

Na moju žalost (ili radost), negdje sa šest godina sam otkrio da imam pišu i da dodirivanje tog zanimljivog predmeta pruža zanimljivu vrstu ugode. Dali mi je ideja došla sama ili sam ju vidio sa televizije ne znam, ali onako bez primisli da radim išta loše, predložio sam i Dariji da vidi što to ona ima dole. Nije nam bilo jasno zašto nam odrasli nisu htjeli objašnjavati stvari vezane uz to pa smo krenuli sami istraživati. Sve do onoga dana kada je ušla u sobu njena nona i okrivila mene da tjeram sebe i unuku joj na grijeh i da nam je zato druženje zabranjeno. Vratio sam se doma slomljena srca bez da i dalje znam što sam to strašnoga učinio.
Danas mi je jasno da nisam poštivao javni moral i ćudoređe u glavi jedne none odgojene na starinski način. Nekoliko mjeseci poslije se Darija odselila sa roditeljima i sestrom u kući na riječkoj periferiji i tako sam ja izgubio prvu ljubav svoga života. Nisam htio roditeljima otkriti zašto suze ali mislim da su ionako sami znali. Baš su smiješne te mladenačke emocije, sada se pitam u čemu je bila kvaka. Vjerojatno ću se kao sjedi starac isto tako pitat u čemu je bila kvaka sa ovih 27 godina koliko sam ih do sada skupio. Nakon Darije je došao na tapetu mlađi susjed od mene, Oleg, sa kojim sam razvio bratski odnos. Nema te igre koju nismo igrali i nema te spačke koje nismo priredili njegovim nonićima, našim roditeljima ili samo kolateralnim žrtvama koje su bile u prolazu.

Naše obitelji su se znale oduvijek.

Sve je krenulo sa mojom i njegovom nonom koje se isto tako znaju od malena. Ako nešto nekome treba, najbolje javiti se Perićima preko puta. Ako bi otišli na odmor u Beli, na Cresu, onda sam ja bio zadužen da im zalijevam palme u pitaru i hranim papagaje. Kada sam se vratio jednog dana iz škole a nona imala napadaj meningitisa i halucinirala nisam se sjetio ništa pametnijeg nego pozvoniti susjedima. Oni su pozvali kola hitne i sve ostalo da se stvari završe u najboljem smjeru. Pošto je njegov tata škampar onda ni ne treba spominjati blagodati činjenice da takvoga imaš za susjeda. Kile škampa za povoljnu cijenu. Ako nečega nije falilo onda je to bio rižot sa škampima. Još i danas mogu dozvati zvuk cucanja ljuske moga tata. Nakon toga bi uslijedio mamin „nemoj srkati“ i sav bi se svemir vratio u normalu. Akcija i reakcija služe za balans a priroda se zgraža vakuma.

Kao i ja.

Kako su se vlasnici stanova iznad počeli mijenjati i neke su kupile odvjetničke i projektantske firme, tako smo sve manje posla imali sa ostalim susjedima koji bi se mijenjali iz godine u godinu što je znalo podosta dezorijentirati naše stanarske umove. Nije da nas se nešto ticalo što drugi i rade i kako žive ali ti je opet nekako draže znati tko je ta osoba koju vidiš često u hodniku i koja se penje po skalinama. U ovom trenutku ne bi više mogao znati tko su stanari iznad mene. Izgubio sam nit kako me često nema doma ali kako povratiti susjedsku intimu i osjećaj da smo u istoj barci? Kikerom cukara? „Dobar dan sused, evo baš delam jednu od onih mojih famoznih torti pa bi mi rabilo samo da mi posudite bocić cukra pa vam ja to vrnem domah sutra čim otvore trgovine. Kada finim tortu jušto vam dam dve fete“. Pa padne kava, pa cigareta i na kraju prisnost pa prijateljstvo. Ako je zgodna susjeda još i bolje. Ono što bi palo bi bilo bolje od svih cigareta, kafea i torti zajedno.


Zvuči mi malo neuvjerljivo ili je ovaj svijet učinio to da mi ta fraza izgleda neuvjerljivo. Sada, kako je Oleg odrastao i ima svoj život i naši putevi su se odvojili, naše se obitelji i dalje drže jedna druge. U moru novih nepoznatih lica najbolje da se držimo zajedno, barem znamo kome se treba obratiti ako se nešto okrene naopačke. No, toga osjećaja da smo svi na istom brodu i da ima da se poštujemo i pomažemo, više nema.

Onaj osjećaj kada dolaziš na svoje mjesto među svoje, toga više nema, bar ne u velikim gradovima gdje se podstanari mijenjaju munjevitom brzinom. Zamišljam si s toga kućicu u zamišljenom primorskom gradiću koji miriši na biljno ulje sa plavim škurama na bijelim fasadama gdje mogu u trenutku neinventivnosti potaknuti susjeda, koji eto nema pametnijeg posla, na čašicu gemišta uz razgovor u kojem ćemo poput starih frajla raspredati od kvantne mehanike do boja gaćica one šinjorine ća se tako šesno spustila do plaže i smijat se izrazima lica naših ljubomornih suseda.

Post info
17.08.2011. (18:07)
20 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Arhiva >>