Pravo zadirkivanja
"Sto udaraca šibom ako ne umrete od smijeha"
Boji se satire onaj tko sakriva nešto. Ponekad ono što se sakriva je kompleksna zgrada, nadogradnja koja hrani tokove novca ili tokove ideja i koja ne želi biti obuhvaćena sumnjom. Satira nasmijava objašnjavajući da možda postoji i druga verzija te stvari. Ne želi se da ljudi posumnjaju.
Satira je forma komičnosti koja izražava sud. I to je razlog zašto se neki gledatelji ne smiju na satirične fore o njima škakljivim temama, tema koje se odnose na strukturu njihovog svijeta vrijednosti; no to je velika lekcija Lenny Brucea koji je govorio: "Stvarnost je ono što jest a ne ono što bi trebalo biti". Ideologije, religije gravitiraju oko onoga što bi trebalo biti; satira se bavi onime što jest.
Nakon trenutne zabave, iznenadnog smijeha, ostaje promišljanje o poruci, o stvari koju si groteskno prikazao; pogoditi emocionalnost kako bi nagnuo mozak da proradi
Daniele Luttazzi*
U ranim satima 2. studenog ove godine se desio napad na urede satiričnog žurnala Charlie Hebdo radi naslovnice u kojoj je prikazan prorok Muhamed kao editor in chied u specijalnoj edikciji nazvanoj Charia Hebdo.
Pretpostavlja se da je žurnal povrijedio nečije vjerske osjećaje jer je muslimanima zabranjeno prikazivanje proroka Muhameda što se još može shvatiti da se nekome neće svidjeti jer je vulgarno ali satira sama po definicji jest vulgarna.
Pa tko je vidio satiru u lirskim tonovima i svilenim rukavicama? Tu se koriste teške vulgarne riječi da parodija bude veća jer je satira obrana ljudskog razuma od onih koji nam žele prodavati muda pod bubrege. U ovom slučaju sam prorok Muhamed i Islam nisu na udaru već su na udaru oni koji furaju dogme kako bi opravdali odnos novac-moć do kojeg im je jedino stalo. Naravno da ti ljudi ne napadaju osobno uredništva već šalju u izvidnicu jednostavne umove koji vjeruju zaista u to da je prorok Muhamed zajedno sa Islamom na tapeti a ne njihovi nalogodavci.
I to vrijedi za svaku ideologiju/religiju koja u ime onoga što predstavlja degutantno koristi nasilje gurajući ideale koji imaju veze sa ljubavi i mirom.
Nije li taj paradoks jedan od najodvratnijih ikad?
Vjerujem da svatka istina (ili kako neki vole naglasiti Istina sa veliko I kako bi bilo svečanije) koja želi postati dogmom mora proći kroz valjak satire ne radi same istine već radi onih koji tu dogmu koriste kako bi opravdali svoj položaj a vjerujem da je mnogima jasno kako se Bog (ili Država) koriste da bi se utovile guzice u svili i finoj klopi, skupim autima i kojekakvim pervezarijama koje mogu pasti na pamet samo onima kojima je moral svaka druga riječ na usnama.
Vjerujem da nijedna krava ne smije biti sveta.
U ovom slučaju je satira progovorila istinu baš upravo radi reakcije koju je izazvala. Paradoksalno da nije bilo razbijanja ureda ni inih reakcija satiričari bi ispucali pucanj u prazno i nikom ništa.
Vrijeđa li ovo vaše vjerske osjećaje i kako se osjećate?
* Daniele Luttazzi je talijanski komičar, satiričar i voditelj koji je bez dlake na jeziku popljuvao masu puta Berlusconija i njegov estabilišment. Silvio ga je tužio na sudu i zahtjevao 41 miljardu ondašnjih lira ali je sud presudio u Luttazzijevu korist. Upravo zato jer Berluconi raspolaže ogromnom političkom (kao premijer) i medijskom moći (jer je mogul koji ima u vlasništvu tri televizije te gura ad personam zakone kako bi zajahao i nacionalnu televiziju što je totalni sukob interesa) mora biti podložan kritici. Kao pravi autokrat naravno da nema smisla za humor i ne prima najbolje kritike na vlastiti račun. A zašto? Zato jer zna da ima prljave ruke od svakojakih svinjarija.