Neki ljudi...
Fizički smo zbroj dva roditelja i svih njihovih predaka i o tome ne možemo odlučivati. No ono što čine djelić naše duše i psihe mogu biti ljudi koji ulaze u naše živote bez kucanja, obraduju nas te ih se ne želimo nikako riješiti. Tako postaju dio nas makar ih nikad ne vidjeli (pogotovo u eri informacije), za takvo što nam nisu potrebni fizički ni vizualni kontakt. Neki jednostavno sudjeluju u formiranju našeg bivstva iz daleka.
Količina u kojoj sudjeluju nije ni bitna pošto su ostavili svoj neizbrisivi trag na nama koji htjeli ili ne sad postaje dio nas i koji prenosimo drugima.
Tako neki ljudi pišu o pravdi kakva bi trebala biti i za kojom vapi naš svijet. Neki uzgajaju prekrasne viseće vrtove tamo na kontinentu dok sanjaju more, drugi su otkrili da misle za nekim iz Dunquerquea i prevalit će cijeli put da vide što će biti, neki sanjaju kamen, treći si toče vino iz konobe i nazdravljaju masno se smijući, neki su dobili posao nakon dvije godine upornosti i prenošenja kutija iz šupljeg u prazno. Neki strpljivo uživaju u terakoti. neki nas uvijek podsjećaju na prve poljupce koji tako antićevski peku.
Netko ide do voljene Isse i za nas prevaljuje pješke taj otok. Netko je morski vuk pa ga nema dugo doma kako bi mogao priuštiti sve svojoj djeci. Neko pretvaraju u zlato sve što dotaknu, poput kralja Mide, ali ne umiru poput njega. Sa nekima pijemo pivo pokraj zagrebačkog kolodvora i slušamo mudre poslovne savjete, ponekad nam pomažu jer izjave da smo još zeleni. Neke pamtimo po mirisa u dugoj kosi a oni se boje da ih pamtimo samo radi toga. Neki liče na druga Lenjina. Neki na Clarka Kenta ali ne radi naočala.
Neki vole njonjati a neki su se otkrili u umjetnosti slaganja kockica u mozaik. Neki su se odlučili oduprijeti svojim roditeljima i pokazati im se u pravom svijetlu.
Neki su bili bezveze u srednjoj a sada možemo biti ponosni na njih jer su dali sve od sebe. Neki su mladi lokalni hahari i pamtimo ih po osmijehu kojeg ništa ne može obuzdati a da taj ne svane na licu. Neki ljudi naprosto vole maškare i žive za taj period u godini. Neki su sol ove zemlje.
Neki su učitelji i uče same sebe u novim sredinama. Neki spajaju kraj sa krajem ali su u dvoje pa sve ide lakše. Neki spavaju u čudnim položajima i mjestima i nisu ljudi. Neki vječno vjeruju u bolji svijet i suprotstavljaju se ovome. Neki voze jedrilicu. A neki se dive čak i Zdravku Mamiću :) Neki vode svoga klinca na Rhcp jer mu žele pružiti sve. Neki imaju božji dar da nas nasmiju sa svojim ličkim medvjedima Miletom i Perom. Neki stalno rondaju ali zato ih volimo. Neki do duboke stare vježbaju mozak sa knjigama.
Četvrti ima ruke vječno crne od ulja i popravlja aute. Netko priča pizdarije. Treći se iz ličinke pretvaraju leptire dok svjedočimo takvim metamorfozama. Neki pišu priče i obraduju nas. Neki su bili daleko i vratili se nazad, iz Ulan Batora. Neko nam je sestra iako nismo u krvoj svezi. Neki ne bi ni muhu u letu zgazili. Neki vole pisati užasno duge postove a kada napišu neki kratki onda im zanovijetamo. Neki nas od malena uče poštenju i neprodavanju samog sebe zbog stvari ovoga svijeta.
Ima vas jako puno i shvaćam da je nemoguće prisjetiti svega što tvori mene jer nekih ljudi više ni nema a ostavili su lekciju u nama. Nije ni bitno jesmo li više u kakvim odnosima jer su neizbrisivi. Da nema njih ne bi bili ovo što smo sada. Svaki broj je potreban da bi postali ovaj rezultat bez konačnosti koji smo trenutno sada.
Ima li većeg dokaza da nismo otoci?
ps. pošto je listu nemoguće dovršiti sastavit ću ju vremenom kako mi budu sjećanja navirala.
