Za svaki slučaj (Područje Hrvatske u doba Rimskog Carstva - Seminarski rad)
Ovo je samo predostrožnost da se neki profesori ne sjete koristiti tuđi seminarski rad kao svoj. Već mi je odavno jasno kakav modus operandi je posrijedi jer nije prvi put da sam čuo od kolega kako su naišli na radove svojih bivših profesora koji se nisu udostojili ni promjeniti riječi već su doslovce predali rad sa svojim potpisom štoje sramotno.PODRUČJE HRVATSKE U DOBA RIMSKOGA CARSTVA
UVOD
U ovom radu nastojat ću objasniti povijesne mehanizme koji su se zbili od gubitka neovisnosti ilirskih i panonskih plemena na današnjem tlu Hrvatske, preko spore ali nezaustavljive romanizacije stanovništva za vrijeme Rimske Republike, Principata i Dominata, sve do kasne antike i sustavnog kolapsa političkog, društvenog i ekonomskog integriteta kojeg je uspjela održati rimska država.
Na tako ogromnom prostranstvu koji je sezao od Britanije i limesa na Rajni i Dunavu, do čitave sjeverne Afrike i Egipta na jugu te od Hispanije na zapadu sve do Mezopotamije na istoku, pokušat ću opisati procese i događaje na tlu nekadašnjih rimskih provincija, Dalmacije i Panonije (povremeno i Liburnije) koje su, u manjoj ili većoj ruci dijelom, na području suvremene Republike Hrvatske. Cilj je popraćen osobnom željom da pišem o razdoblju koji me kao arheologa najviše zanima s posebnim naglaskom na kasnu antiku.
Seminarski rad se sastoji od uvoda, središnjeg dijela i zaključka. U prvom je kratki osvrt stanja koje su zatekli Rimljani (1) i konzekventnim osvajanjem (1.1). U drugom je riječ o romanizaciji nakon konačnog osvajanja i satiranja Batonovog ustanka 6.-9. n.e (2.), sazrijevanja u kasnoj antici (2.1) sve do samog kraja antike nakon Justinijana (2.2) i posljedičnom umiranju antičkog svijeta na ovim prostorima dolaskom Hrvata. Na samom kraju nalazimo mjesta za zaključna razmatranja (3.).
Metode istraživanja ovog seminarskog rada su uključile analizu historiografske građe i sintezu najvažnijih napisanih djela o antičkom razdoblju na našim prostorima. U povijesno istraživanje jednog razdoblja, moraju se uključiti povijesni izvori, djela iz moderne historiografije i arheološki ostaci kako bi se dobila što zornija slika davnih događaja koja i dan-danas imaju odjek.
1. PRIJE DOLASKA RIMA
Rimljani na ovim prostorima nisu naišli na nenaseljenu zemlju. Tisućljećima su se ovdje izmjenjivale kulture koje možemo imenovati samo po pronađenim materijalnim ostacima . Od Karnije do Dalmacije (XIV.-III. st.p.ne.) je prisutna kultura gradina (castellieri). Možda su kulturu gradina započeli preindoeruopski narodi (megalitske gradine u Istri podsjećaju na mikenske) dok se etnos Ilira formira tek u X. stoljeću. Treba napomenuti da su Iliri (proprie dicti) sa tim etnonimom na prostoru Albanije i Crne Gore dok se misli da su narodi sve do Veneta govorili ilirski idiom . U prvom dijelu Željeznog doba (polovica VIII. st – polovica IV. st) nailazimo na već formirane etničke skupine pod jakim utjecajem Egejskog mora sa istoka, Italije (Bologna, Este) sa zapada i halštatske kulture sa sjevero-zapada .
Kad je Rimska Republika postala neosporni gospodar tadašnjega svijeta, rimska civilizacija je prvo zadrla u pore grčkih gradova na Jadranu, kao njihov zaštitnik protiv Ilira, koji su usto bili kulturno spremni za takvu vrstu vladavine. To potvrđuju razni arheološki nalazi među kojima novac i epigrafska građa. Rim je potom zagospodario obalom kroz osnivanje konventa na obali i tek onda unutrašnjosti .
1.1. OSVAJANJE
Zajedno sa Ilirima i Liburnima, Histri su spomenuti kod Tita Livija kao poznati gusari, godine 221. pr.n.e. su optuženi da napadaju rimske brodove s namirnicima i da su u ortaštvu sa Demetrijem iz Farosa, tada na vrhu moći u Iliriku. Tada je organizirana prva ekspedicija protiv njih iako nisu poznati rezultati iste. Čin osnivanja Akvileje (181. pr. n.e.) na teritoriju Karna je bio početak osvajanja Histrije. Prvi napad je krenuo odmah nakon osnivanja od konzula Klaudija Marcela. Godine 178. Manlije Vulson prelazi Soču ali gubi čitavu legiju. Samo godinu dana kasnije Nesactium je osvojen i kralj Epulon poražen no Histri zajedno sa Karnima napadaju Akvileju 171. godine. Konzul Gaj Kasije Longin (169.pr.n.e.) napada Japode i Liburne koji su pokoreni tek 40 godina kasnije sa pohodom koji vodi konzul Gaj Sempronije Tuditan (129. pr.n.e.) do Krke. Liburni su bili u kontrastu sa Japodima (u dolini Une, oko Bihaća i u Lici) i Delmatima te su zato bili pomirljivi prema Rimljanima koje su zvali upomoć. Na području centralne Dalmacije i unutrašnjosti su živjeli Delmati (po Delminiumu, glavnom gradu, Duvno) ratoborno nastrojeni (oružje u grobnicama). Delmati su najviše odoljevali Rimljanima: 118. godine Cecilije Metel vodi pohod radi kojeg dobiva apelativ „dalmatski“; prokonzul Koskonije nakon dvije godine rata (78.-76.) osvaja Salonu; od 58. do 50. Delmati ostaju pod kontrolom Julija Cezara sve dok ne pristaju na stranu Pompea Magna i koji su definitivno pobijeđeni 45.-44. no i dalje stvaraju Rimljanima probleme. Oktavijan se 35. pr.n.e. posvećuje Japodima (Metulum, glavni grad je sravnjen sa zemljom) i Panonima te 34.-33. Delmatima koje pobjeđuje. Panoni su ilirskog podrijetla i zajedno s Keltima su nastanjivali današnju Slavoniju između Save i Drave. Oktavijan napada i osvaja Segestu (kasnije Siscia). Panonija je osvojena u pohodu iz 14.-8. pr.n.e no ipak je najgore Rim doživo za vrijeme Batonovog ustanka (6.-9. n.e.). Od tada Dalmacija i Panonija koje su utemeljene u provincije nisu više pružale otpor te su otvorena vrata mirnoj romanizaciji . Istra je za vrijeme Oktavijana priključena Italiji (X regio Italiae) a granica postavljena na Raši.
2. PAX ROMANA
Nakon 9. n.e. izvori ne spominju više nikakav otpor naspram Rima što ne govori o trenutačnoj želji stanovnika Ilirika da preuzmu tuđu dominaciju već o teškom porazu kojeg su pretrpjele ove zemlje. Do raspada sjevernih granica, sljedećih četiri stoljeća, Ilirik će ostati u okrilju Carstva. Način na koji su Rimljani organizirali Ilirik pokazuje kako su smatrali prioritetnim, pod strateškim profilom, kontrolirati komunikacijske linije između Italije i Istoka; prvo via Egnatia (140.-130.pr.n.e.) i kasnije velika cesta kroz Balkan uzduž savske doline , izgrađena od strane legionara ili lokalnog stanovništva pretvorenog u roblje. Nakon poraza iz 9.n.e. napravljene su brojne ceste kroz Dinaride što su do danas ostale odlični inženjerski poduhvati. Ilirik je podjeljen u Dalmaciju i Panoniju (ovu potonju je dodatno podjelio Trajan 103.n.e. u Gornju i Donju sa sjedištem u Carnuntumu, odnosno Aquincumu, razgraničenu dolinom
Slika 1. Najvažniji rimski gradovi i naselja na području današnje Hrvatske (CAMBI 2002.).
Save). Dalmacija je dobila Salonu kao sjedište (slika 1) guvernera provincije dok su pojedine zajednice Liburna dobile status italskog prava . To se neće promjeniti idućih 300 godina. Rimljani su bili spremni dodijeliti što veću autonomiju bivšim neprijateljima nakon poraza i tijekom uspostava provincije, ukinuli bi bilo kakvu prijašnju federaciju ili ligu koja bi postojala iznad temeljne jedinice, grada. U slučaju gradova, Rimljani bi ostavili lokalne institucije, uz dodatne mehanizme da se ne uspostavi narodna vlast, jer je to bio najlakši način za ubiranje poreza. Ako izuzmemo Liburniju, nije bilo gradova na koje bi se mogla oslanjati rimska vlast te su razna ilirska plemena upučena na tri pravne skupštine smještene na obalnim gradovima, konvente (conventus), Scardoni, Naroni i Saloni. Nemamo iste podatke za Panoniju .
Nijedna ilirska zajednica nije dobila rimsko državljanstvo prije Flavijevaca (69.-96. n.e.) osim Liburna koji su imali prezimena po prvim carevima, Julije ili Klaudije. U južnoj Liburniji predrimska naselja postaju urbana središta (municipium), i kolonije koje su ubrzale romanizaciju, sa rimskim karakteristikama poput Asserije pored Benkovca i Andautonije (Ščitarjevo). Iliri su služili kao ausiliari (pomoćni) u vojsci te bi nakon odskuženja dobili rimsko državljanstvo. Sama regija je bila pogodna za novačenje u legijama te su sa rastom političke uloge vojske počeli dobivati na važnosti zapovjednici iz Ilirika od kojih su neki dogurali do carske dužnosti.
2.1. KASNA ANTIKA
Vrijeme blagostanja koje je donio nedostatak ratova je trajao sve do 168. n.e. kada počinju Markomansko-kvadski ratovi probojem limesa kod Dunava i invazijom na Italiju (Akvileja pod opsadom a Opitergium uništen) za vrijeme duplog principata Marka Aurelija i Lucija Vera. Opasnost će prestati tek 180. n.e. kada će barbari biti istjerani natrag preko Dunava no uskoro će za Carstvo početi najcrnije razdoblje poznato kao „Vojna Anarhija“, s ubojstvom Aleksandra Severa (235 n.e.) i nizom od 24 careva i još dvostruko toliko uzurpatora sve do Dioklecijana (284.) . Za vrijeme cara Galijena (253.-268. n.e.) počinje se graditi obrambeni sustav smješten između Hrvatske i Slovenije, Claustra Alpium Iuliarum, od Tarsatike (Rijeka) preko Nauportusa (Vrhnika) do Cividale del Friuli (Čedad). Dokaz je to da nastupaju sve nesigurnija vremena za Ilirik koji stoji na putu barbarima za upad u Italiju. Claustra će biti u uporabi stoljeće i pol sve do bitke kod Frigidusa (394.) između Teodozija Velikog i Flavija Eugena, što su suvremenici shvatili kao bitku između kršćanstva i poganstva. Početkom V. stoljeća spomenuti limes više nije u uporabi jer Alarikovi Goti dvaput upadaju neometano u Italiju . Bilo je to novo kulturno i misaono razdoblje koje je nastalao od zasićenja grčkom kulturom, barbarskim invazijama koje su poticale osjećaj nesigurnosti koja je na kraju sve više ljudi navelo na prelaz s poganih religija na kršćanstvo koje je obećavalo spas u životu nakon smrti .
Slika 2. Biskupije i važniji starokršćanski lokaliteti u Hrvatskoj (CAMBI 2002.).
Kršćanstvo se u hrvatskim krajevima počelo širiti još u prvim stoljećima poslije Krista. Pavao spominje (u Poslanici Rimljanima 15,19) da je kršćanstvo proširio do Ilirika te u Drugoj poslanici Timoteju (4,19) da je Tita poslao u Dalmaciju. Materijalnih tragova kršćanstva nema prije sredine III. stoljeća jer se kršćani nisu bitno razlikovali od ostalih po vanjskim obilježima. Poznate su smrti raznih mučenika (biskup Venancije u doba Valerijana ili Aurelijana) koje padaju kao žrtve žestokih Dioklecijanovih progona 304. godine. Za Istru je tu confessor Maurus, slavljen kao mučenik na mozaiku Eufrazijeve bazilike u Poreču. Poslije Milanskog edikta (312./313.) kršćanstvo se mirno širi po Carstvu te će na kraju stoljeća biti većinsko. Crkveno središte Dalmacije bijaše Salona. Kao što se može vidjeti u slici 2. dijecezenska (Dioklecijan je Carstvo podijelio u dijeceze što je slijedila Crkva u uspostavljanju svojih sjedišta) središta od sjevera prema jugu bijahu Curicum (Krk), Apsorus (Osor), Arba (Rab), Senia (Senj), Jader (Zadar), Scardona (Skradin) Muccur (Makarska), Narona, (Vid kod Mtkovića), Epidaurum (Cavtat) .
Administrativnom podjelom iz 293. Dioklecijan je iz negdašnjih dviju Panonija (Inferior i Superior) stvorio četiri provincije. Od te četiri Savia je praktički u cjelosti na području Hrvatske a Secunda djelomično. U Savii su biskupije Siscia (Sisak), Iovia (Ludbreg), dok su Cibalae (Vinkovci) i Mursa (Osijek) najvažniji gradovi i biskupije u Secundi. Panonska crkva dala je dosta mučenika (biskup Kvirin u Sisciji a u Cibalae Polion i Eusebije) .
2.2. KRAJ ANTIKE
Nakon raspada Zapada (476.) i Justinijanove „rekonkviste“, razvitka rane kršćanske civilizacije, kad je izgledalo da bi moglo doći do ponovog uspona sjedinjenoga carstva, već krajem VI. i u ranom VII. stoljeću dolazi do nagloga pada. Tome je razlog propadanje antičkih gradova na obali i već ranije u unutrašnjosti (Panonija je bila na meti barbarskih invazija, pad Sirmija godine 582 i Siscije). Mnogi gradovi u Dalmaciji i Istri su opljačkani i porušeni (Salona, Narona, Epidaur,...) dok su ostale izolirane antičke enklave u hrvatskom okruženju (Zadar, Trogir). Starosjedilačko je stanovništvo prenijelo mnoge antičke tečevine i kršćanstvo novo pristiglim Hrvatima, što je u ranom srednjem vijeku urodilo mnogim kulturnim plodovima.
3. ZAKLJUČAK
Gotovo je nemoguće pokušati sažeti gotovo 6 stoljeća rimske (i proto-bizantske) povijesti na ovim prostorima. Činjenica je da je toliko dug period na tlu Hrvatske ostavio neizbrisive tragove zajedničke kulture (koine) koja nas sa pravom svrstava u zajedničku europsku obitelji s kojom dijelimo kulturne i misaone tekovine, koje su svojim dolaskom Hrvati usvojili i preradili.
M.Z.
POPIS LITERATURE
Knjige
BANDINELLI 2002 R.B. BANDINELLI Roma. La fine dell'arte
Antica, BUR, 2002.
CAMBI 2002 N. CAMBI, Antika, Ljevak, Zagreb, 2002.
DIMITRIJEVIĆ 1998 S.DIMITRIJEVIĆ, T.TEŽAK-HREGL,
N. MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, Prapovijest, Zagreb,
1998.
GABLER 2002 D. GABLER, Tracce delle distruzioni dei Marcomanni in Pannonia. Testimonianze archeologiche delle guerre
marcomanniche degli anni 166-180 d.C., u BUORA, JOBST 2002, ss. 69-97
.
LUTTWAK 2007 E.N. LUTTWAK, La grande strategia dell’impero romano, Milano 2007.
STARAC 1999 A. STARAC, Rimsko vladanje u Histriji i i Liburniji I i II: društveno i pravno uređenje . prema literarnoj, natpisnoj i arheološkog građi, . AMI, Pula, 1999.
SUIĆ 2003 M. SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu,
Golden Marketing, Zagreb, 2003.
ŠAŠEL 1971 J. ŠAŠEL, Claustra Alpium Iuliarum, I Fontes,
Ljubljana, 1971
WILKES 1998 J. WILKES, Gli Illiri, tra identitŕ e integrazione,
ECIG, Genova 1998.