Izazovi i prepreke
Sjećate li se dokumentarca o zatvorenicima Što sa sobom preko dana? Jeste li ikad čitali Il carcere od Cesare Pavese? Znate li priču o Rubin "Hurricane" Carteru?U dokumentarcu zatvorenici pokušavaju pronaći riješenje kako zavarati vrijeme i rutinu koja je naizbježna kada si opkoljen zidovima. Inženjer Stefano, optužen za antifašizam u Mussolinijevoj Italiji biva zatočen u jednom mjestašcu u južnoj Italiji i njegov je zatvor zapravo mentalni. Rubin biva proglašen za ubojstvo, iako nevin, i većinu života odluži u zatvoru bez da se prepusti zidovima.
Iako će netko smatrati da nije tako, vjerujem da i mi izvan tvrdih opipljivih zatvora živimo u svojevrsnoj kaznionici iako presuda nije nikad izrečena. Što ne znači da nije sprovedena. Društvene veze, običaji i ovisnost prema autoritetu (nafta, plin, struja, papirologija) su naši lanci koje prihvaćamo kao normalnima jer se rađamo sa njima. Isto tako su ljudi u Platonovoj Pećini smatrali da je normalno to što promatraju svijet sijena jer za drugo nisu ni znali.
Prošli post je bio o degutantnoj reformi (barem meni) Miranda Mrsića. To što sam reagirao indignirano je kod nekolicine komentatora značilo da nemam pametnijeg posla od negodovanja i da mi je draže čamiti doma na račun roditelja.
Istu stvar reakcionari misle o studentima filozofskog fakulteta kad su se drznuli napraviti blokadu (koja nije dovela do ničega konkretnog jer su segmenti društva kod nas podjeljeni i svi traže da ih se zaštiti tek kad su sami napadnuti). Oni koji prosvjeduju su naprosto shvaćeni kao banda kojoj se neda ništa raditi i zato imaju toliko slobodnog vremena da mlate praznu slamu.
Što znači da ni ne možemo očekivati demokratsku državu u kojoj nema građanskog odgoja. Oni koji su za mentalitet "radi, šuti i trpi" su nažalost svojim odobravanjem da se njih iskorištava isto tako razlog zašto oni koji reagiraju nemaju uspijeha.
Lakše je svoje frustracije, bile one nacionalističke i homofobne ili čisto razočarane sustavom ali bez hrabrosti da se usprotive (jer tu su faktori djece, banke, kredita koje nas čine ranjivima napsram autoritetu) strovaliti na grupe ili pojedinca koje ne štiti policija ni vojska nego ići prema epicentru svih problema, hrvatskoj vladi. Em se nema za kartu za bus, vlak, nema se vremena jer se radi, nema se gdje prenoćiti (tko je vidio spavati pod šatorima na trgu), po zimi je prehladno, po ljeti se ide na more.
Isprike za ne pokušati preobrat je nebrojivo dok je potreba samo jedna: učiniti ovu zemlju bolje mjesto za nas i našu djecu.
Priču u motike i "uvat se posla momak umisto da trkeljaš po cio dan" uvijek ista priča je pomalo bespredmetna u ovoj državi jer nemamo svi iste mogućnosti, sredstva ni veze. Naposlijetku nismo ni svi na istoj razini zdravlja za svaki posao tako da ne opravdavam društveni darwinizam koji je elitama oduvijek izgovor zašto bogati češu jaja dok drugi rade za njih.
Ja ipak vjerujem da svatko treba imati pravo dobiti po potrebama i dati po mogućnosti društvu u kojem živi. Svijestan sam nemogućnosti totalnog provoda te ideje ali je daleko pravednija od ovog neoliberalnog kapitalizma u kojem smo osuđeni da budemo jedni protiv drugih dok baje na vlasti trljaju ruke.
Nominalno sam slobodan i protiv mene se ne provodi nikakav postupak. Nekažnjavan sam, što je potvrdio sud u Zagrebu i Rijeci kad su mi dodjelili licencu za turističkog vodiča za Primorsko-goransku i Ličko-Senjsku.
Nominalno imam pravo da pronađem vlastitu sreću i da se smatram jednakim građaninom sa ostalima iz zemlje. Nominalno je ova država republika a to znači barem teoretski da svi građani imaju ista prava i obaveze u zajedničkom vođenju javne stvari. Za pravnike bi ponovio da je to moja vizija a to kako stvari stoje u zakonima ne shvaćam baš ozbiljno.
Pošto sam nezaposlen netko može pomisliti da sam dangub bez ambicije i stava i da bi volio biti plaćen za kafenisanje u klimatiziranoj kancelariji. Nažalost, ljudi smo, i jako brzo prosuđujemo na temelju vlastitih iskustva ili naših želja koje propsiujemo i drugima. Ni ja nisam imun na prosuđivanje nažalost.
Odgojili su me tako da mi se govorili da moram biti dobar i poštivati druge. Jednog dana, kada odrastem, pridonositi ću svojim radu društvu i stvarati temelje za napredak. Prošao sam fazu razočaranosti u te lijepe riječi jer se stvarnost pokazala drugačijom: kriminalci vadaju a pošteni ljudi su njihovi porezni obveznici koje se glođe gdjegod se stigne.
Da bi preživio takvo razmišljanje u ovom nevidljivom zatvoru odlučio sam živjeti iz dana u dan. Svaki dan si dati neki zadatak i dovršiti ga. Otkad mi ugovor nije obnovljen pročitao sam mnoge stručne knjige i članke ali i književne općenito.
Napisao sam znanstvene članke o predmetu moga diplomskog u nadi da će se moje teorije i misli izdati, i ako ne dobijem poslovnu ponudu, da će se barem zadržati moj primat jer sam shvatio da je netko, koga ne mislim imenovati iz očitih razloga da mi može oduzeti bilo kakvu mogućnost da se ikad zaposlim u arheologiji, bacio oko na moju ideju i pokušava mi je preuzeti.
Ta osoba ima dosta mogućnosti jer iza nje stoji pravna osoba u državnom vlasništvu dok iza mene ne stoji nitko i kada kažeš da si trenutno nezaposlen onda ti svatko okreće glavu kao da si kužan.
No moja ideja da Caustra dođe pod zaštitu Unesca je sasvim moguća i to mi daje nadu da i dalje guram u tom smjeru.
Naravno da takvo ponašanje zna zaboliti jer nikoga ne žicam novac nego samo mogućnost da si ga zaradim. Gledaju te kao parasita ako žicaš posao a pritom nemaš vezu a ako se buniš na tu situaciju onda te okvalificiraju dangubom tako da protiv ljudskog mišljenja možeš samo slegnuti ramenima.
Pišem kratke priče na razne natječaje koji su dostupni na culturenet.hr i koji osim objave obećavaju novčanu nagradu. One priče i eseje koji nisu prošli objavim na blogu tek toliko da mi ne zauzimaju bezveze prostor na disku. Politički eseji nisu prošli jer vjerujem da sam udrio u živac po kojima se oni koji objavljaju natječaj zapravo financiraju. Talijanska zajednica od udaranja na sentimentalu esula što je ista baza na kojoj zarađuje jedan Thompson dok je novinarski esej odbijen jer eto nisam novinar.
Ne mislim prestati pisati za natječaje niti općenito. Kada krenem sa pisanjem uvaljam se u svijet koji je samo moj i u kojem ljudi iz novina i vijesti ne mogu ni primirisati. Na tom žalu sam samo i uživam stvarati kule u zraku. Iz ničega ipak nešto makar bilo teško samo nekoliko kilobajta. To mi ne mogu oduzeti.
Pregovaram sa nekoliko turističkih agencija koje zanima stvaranje arheoloških tura. Nedavno sam se ponadao i u školu arheologije u kojoj bi pokazivao principe mjerenja, stratigrafije i vođenja terena ekscentričnim miljarderima koji bi kopali za znanstveni projekt. Izgleda mi moguće jer to već postoji u Makedoniji i Španiji.
To je na stand by i kada se od mene traži da malo pričekam ne razumiju da vremena imam ali keša ne i da mi je čekanje postalo luksuz.
U zadnje vrijeme sam se latio noninog terena na Brseču i kamene štale u kojoj je rođena i živjela sve do kraja rata. Treba proliti betonski pod, zamjeniti neke tavalone na katu i sanirati krovište tamo gdje pušta vodu. Imat ću mjesto gdje ostaviti alat i za spavanje da ne moram svaki dan putovati natrag do Rijeke.
Odlučio sam se za permakulturu. Za početak ću osnovati udrugu kojoj će cilj biti kulturna, povijesna, arheološka, gastronomska i ekološka promocija kraja. Masline, češnjak, origano, lovor, veprina, vinova loza, kadulja, koze i da ne nabrajam dalje su potencijal tog zapuštenog mjesta.
Naišao sam na prijateja kojem vjerujem i koji želi promjeniti sredinu i način života pa ćemo pokušat živjeti od zemlje i trampe. Ako budemo imali višak onda idemo na tržište pa ćemo, kuc kuc kuc, okrupnjivat zemlju sa željom da se suhozidne terase jednog dana vide sa mora i da se uvrste u zaštićeni krajobraz po EU konvencijama (koga zanima neka si vidi Carta di Firenze ili Carta dei Giardini Storici) što bi dovelo prosperitet Brsečanima i mlađe generacije ne bi trebale tražiti sreću u Ri ili Zg.
Kada takvo nešto nekome iznesem većina me ne shvaća ozbiljno jer iza mene opet ne stoji neka pravna osoba u vlasništvu države ili koja raspolaže kešom. Odbijam vjerovati da je moj život osuđen na plaćanje računa i preživljavanje. Ako uspijem bit ću ponosan na samoga sebe. Ako ne uspijem neću si moći spočitati ništa sa obzirom na letargijsko okruženje u građanima i državi.
Ima ljudi koji su provalili ovaj "zatvor" i koji traže nešto drugačije a zapravo svi zajedno otkrivamo toplu vodu. Ipak nije to neka new age semplifikacija. Volio bi da se ne moram iseliti iz voljenog kraja i tako pobijedu prepustiti lešinarima na platnoj listi većini i opoziciji. Cilj mi je izolirati se što više od obaveza prema državi i njenim satelitima. Ako uspijem barem djelomično energetski ostati neovisan bit ću manje ucjenljiv i drago mi je vidjeti da je dosta ljudi ponudilo pomoć, nadam se da se prepoznaju u mojoj ideji.
Osjećam u sebi ogroman inat i volju da se oduprem ovom sivilu i vjerujte mi ogroman je gušt bačvama sala, Liniću i Šukeru, neznalici Mirandu, kriminalcu Čačiću, reći što ih ide. Vjerujte mi da je osjećaj ravan orgazmu i mišljenja sam da bi jednu pljuvačku na lice tim ljudima trebali svi zajedno isporučiti.
Inat osjećam zahvaljujući jednoj osobi koja je shvatila da nismo jedno za drugo. Mada smatram da me nije shvatila ni upoznala, od osobe koja je nekoliko tjedana bila tužna što mi nije suđena, hvala njoj sam dobio stimulans da prkosim i da se ne dam. Neću se radi nikoga osjećati loše javno ili privatno niti je itko vrijedan gaženja vlastitog dostojanstva. Mogu računati samo na svoje ruke dok sam još relativno mlad i zdrav da se jednog dana ne probudim sa 60 godina i shvatim da sam igrao igru koju mi je nametnuo sustav dok budem tražio plastičnu flašu baji za smeće.
Ipak mi je kao osobi koja voli povijest čast živjeti u takvom intrigantnom i teškom razdoblju jer nakon svake krize nastaju novi svijetovi. Nadam se da će promijena nastupiti još za moga života i da ću se smijati ruinama ovog lažnog sistema.
ps. pozdravljam Mup RH iz Zg što mi češlja blog, nadam se da će naći štogod interesantnog u ovom moru besmislica.