Sa Gumanca
Nakon duge vožnje po makadamu najveća čar je da se pogled pokaže odjednom. Čim je shvatila da se vidi čitavi Kvarner poskočila je prema njemu poput srne i znao sam da je sretna i da su ju tužne misli napustile. To se vidjelo iz aviona.
Postoje osobe koje ne znamo dugo a ušuljaju nam se u mislima i pod kožu jer imaju ono nešto što izbjegava one koji su rođene starlete u ovoj ljudskoj farsi.
Tako mene primamljuju oni izopćeni, oni koji se ne pronalaze u društvu, misaono, iako društveni, radije bivaju samima i traže utjehu prirode.
Iako sam u neke stvari siguran jer vođen instinktom, ne možeš biti sa nekime kontra njegove volje tako da je najbolje takve mislili pustiti uz prvi lahor.
Ponekad je malo teško jer bi ju branio, čuvao kontra horde avara i slavena. Jučer je obiteljska prijateljica ispričala da će zauvijek pamtiti scenu kad smo njezina kćerka i ja bili mali i igrali se na terasi robne kuće Ri gdje je jedan barba dao mojoj prijateljici bombon. Ja sam ju dignuo sa mjesta i preselio na "sigurno" i barbi objasnio da je ona moja i da ne može od nepoznatih ljudi primati bombone.
Kakav tjelohranitelj bogati.
Ako me nešto podsjeća na one poznate stihove Williama Blakea o svijetu u zrncu pijeska onda je to kad vidim da je netko zadovoljan, koliko li je samo tada svijetova zadovoljno ako svatko od nas sadržava beskraj osobnosti.
Kako li je samo dobro ovim grmovima što svakog dana imaju takav pogled iz prve file.
I što onda učiniti? Pošto ne ide silom, onda možemo samo uzeti suhi cvijetak...
staviti joj ga u kosu i pustiti da ode.
Samo malo znam da treba mi,
Daj mi ono što se ne vidi,
Kaži meni to što si ti,
Samo meni, niko neće znati,
Kako treba to zvati,
To što traje bez sati,
Ne daj razumu da shvati,
Niti ruci da dohvati.
ps. se slažete da blog ima iscjeliteljske sposobnosti? :)