O znatiželji
So blind is the curiosity by which mortals are possessed, that they often conduct their minds along unexplored routes, having no reason to hope for success, but merely being willing to risk the experiment of finding whether the truth they seek lies there.
René Descartes, Le Discours de la Méthode (1637)
The important thing is not to stop questioning; curiosity has its own reason for existing. One cannot help but be in awe when contemplating the mysteries of eternity, of life, of the marvelous structure of reality. It is enough if one tries merely to comprehend a little of the mystery every day. The important thing is not to stop questioning; never lose a holy curiosity.
Albert Einstein, Statement to William Miller, as quoted in LIFE magazine (2 May 1955)
Uz sumnju prema strukturama i poretku, znatiželja je onaj dio ljudske osobine koji je učinio da naši preci iskoriste vatru za vlasitite potrebe.
Koliko li samo ima neispričanih priča o uspjehu i neuspjehu, o eksperimentima i pokušajima za koje nikad nećemo znati od samog početka. Dovoljno je da se pitamo zašto je nešto upravo tako kako je, onda krenemo analizom strukture i karakteristika a onda počinje potraga za namjenom koja nam može koristitiu praktičnom životu ili je dovoljno da nas zabavi.
Ono što je lijepo kod znatiželje jest da dok tražimo odgovor na jedno pitanje, indirektno nailazimo na odgovore na pitanja na koje si nismo postavljali ali su jednako važna kao što je putovanje važnije od samog cilja.
Ne mogu vjerovati da su Gooniesi iz 1985 jer bi to značilo da su oni moje prvo sjećanje.
(Mene su u osnovnoj zvali Chunk po ovom korpulentnom koji je vječito gladan).
Gooniesi su mojoj bandi iz osnovne (Raul Šašinka, Andrea Poniš i Fisnik Sahatciu) bili inspiracija da nacrtamo mapu našeg skloništa i onda da tu mapu sakrijemo te nacrtamo mapu za pronaći mapu. Domišljato, nema šta.
Naravno, potrudili smo se da izgleda autentično pa smo zapalili rubove papira.
Nikad neću zaboraviti ushit u zadnjoj sceni kada jedrenjak izađe iz pećine i otplovi prema otvorenom moru. Potraga za blagom je zapravo prenesena potraga za nepoznatim, za avanturom. Kada sam razmišljao o blagu nikad mi nije palo na pamet da bi htio nešto kupiti sa njime.
Ne volim pričati o Atlantidi jer su mi ju ljudi zgadili kao i Bosanske piramide (osobno vjerujem Johnu Luceu da se radi o Kreti i minojskoj civilizaciji) ali naravno da sam i ja bio očaran tim pitanjem.
Nikad nije kasno za zapitati se.
Naravno da ovdje ne govorim o onoj malograđanskoj znatiželji radi koje čitamo žutu štampu i saznajemo nebitne podatke o tuđoj intimi, nakon čega sliejdi ogovaranje u stilu Gervaisovih Nonica.
Kada sam radio na keltskoj nekropoli iz 4 i 3 stoljeća prije Krista, u jamama smo nailazili na žare, savijene mačeve, vrhove koplja, brončane fibule, štitne umbove i noževe.
Budio bi se svakog dana sa pitanjem "što ćemo danas naći?"
Možda je ovo malo nastrano ali primjetio sam da imam isti poriv glede tri stvari u životu: hrana, žene i arheološki ostaci (da, i kosti). Valjda se u meni pali isti osjećaj zadovoljstva no to je ono što me tjera da upoznam nekoga kao i da se pitam što je u zemlj.
U jednom i drugom slučaju povećaju mi se zjenice.
Nepojmljvo mi je ne pitati se zašto. To je moj pokretač.