neverinov blogneverinov blog

Plominsko gorje i Kožljak





Ako tako mali prostor poput Učke sakriva na stotine zaboravljenih mjesta ne želim ni znati što se onda dešava sa zemljom koju trebaš satima preletavati da bi ju prošao. Otkada smo izmislili brza sredstva putovanja i provukli autoceste, bijele ceste su izbačene u neku drugu dimenziju sporijeg života, ali bližeg prirodi. Kako pohodimo ovo istraživanje za PP Učka tako shvaćamo koliko je toga čovjek ostavio iza sebe, zajedno sa svjedocima takvoga života.

Još uvijek imamo krišku južno-zapadne Učke za obići koja je već u domeni Istarske županije, naselje Fonovići u općini Kršan (moj bolesni smisao za humor si zamišlja kako stanovnici mora da su fonetičari svi od reda).




Gdje nailazimo na ovu strašnu zvijer koja ne zazire od monstruoznih radnji kao skakanje po travi nalik zecu i očekivanje da ga dobronamjernici moraju podragati (po mogućnosti na neodređeno).




Fonovići su jedno od onih naselja koji su manje više zadržali rustikalni karakter i nisu se razbacivali betonom kako to neka mjesta znaju.




Eksluziva za blogozajednicu.

I onda nam je Dorijan, gorde zvijeri vlasnik, kojeg smo prekinuli u poslu sa našom pojavom (čim dođemo u neko naselje s papirima i fotoaparatom stanovništvo skeptično gleda tko su sada ove pridošlice, nisu li valjda konzervatori?) ponudio bukaletu vina (iako je bilo devet ujutro ne možeš domaćinu reći ne, ako ti nešto ponudi zar ne?) pa smo saznali od njega da niti pola kilometra od sela napuštena crkvica Sv.Mavera u kojoj se još uvijek za vrijeme mladosti njegove none ljudi običavali vjenčati. I tako smo se blago natašte nacvrcani zaputili u potragu.



I istina, odmah pored niza sačinjenog od bandera u gustoj šumi eto nje, davno zaboravljene crkvice, u nijednom katastru je nema što nas čini otkrivačima tople vode. Osjećam da će pasti izvorni članak. Što mu maslačaka crkvo nećeš utonuti u zaborav!




Parkirali smo u Plominu i pošli prema njegovom zaleđu koji se sa magistrale ne može ni zamisliti jer djeluje prestrmo da bi tamo gore ičega moglo biti, osim divokoza naravno.




Pod budnim okom domaće ekipe.

Geološka podloga južne Učke je od fliša (za razliku od ostatka koji je od vapnenca) i zato je i zemlja drugačija. Reče Grga da ga ovi sočni pašnjaci podsjećaju na zagorje.








Geološka karta Istre.




Ne mogu vam opisati koliko mi se ovaj uspon usjekao, moraš hodati poput patka. Ali jednom kad si gore, znaš da se isplatilo.




Bukovo. Vrh koji je nazvana tako radi enklave endemske sorte bukva. Ovo je više zanimancija za biologe.




Sitodraž (draženog li imena). Nebeski pašnjaci koji su nas dočekali nakon onog ubojitog uspona na kojem sam ostavio nekoliko psovki i kletvi. Nije ni čudo što nakon toga osjetiš olakšanje i napaseš oči na zaboravljenim pašnjacima.




Ako se netko bude zaželio piknikovati ondje (ili po naški teferečati), ovaj bi dolac mogao poslužiti za mali nogomet.




Vrh Orlić. target=_blank>Carlo Marchesetti ga smješta pod gradine, ali je toliko malena gromača pa vjerujemo da je bio tumul za neku posebnu ličnost te brončanodobne zajednice.




Naslagano kamenje usred pašnjaka koji se nije čistio vrlo vjerovatno ide u prilog našoj teoriji iako nije sigurno sve dok se kamenje ne premjesti.




Gordi Boligrad u čiju su funkciju vjerojatni bili tumuli. Osim unutranje konsolidacije vodeće kaste "iznutra" (kad zakopate vlastitiog člana obitelji s "državnim počastima"), služili su da obilježe teritoriji i daju do znanja zajednicama "izvana" da je ovo upravo posjed zajednice. To se i dan danas u arhaičnim institucijama poput Crkve (npr.) i dalje radi.




Iako smo u bložjem miru na ovim visinama i dalje smo pod Sarumanovom paskom.




Spuštamo se strmim padinama do Plomina nakon što smo popisali pastirske dvorove i nailazimo na lokvu za stoku kod Gorica.

Zaravan na kosini je čudo samo po sebi.




Dok je lokva ostavljena za stoku, izvor je za ljude. Pošto je voda dragocjen izvor života vidljivo je koliko su brige uložili oko njega.




Ovo nije pokušaj da ga začepimo našim tijelesima.




Gdje je izvor tu je i kuća, naravno napuštena kao i mnoge tijekom '50 godina. Nevjerovatno je što priroda može napraviti kada nitko ne obitava u kućama. Svi oni trgovački centri i tone betona neće moći spriječiti prirodu da zauzme svoje jednoga dana.




Kako su se radile unutarnje pregrade.




U zaseoku između Vozilići i Kožljaka nailazimo na ekipu koja se igra u sjenu i još ima plaćenog čuvara da ih nitko ne može ometati. Ali mi jednostavno moramo proći i popisivati dalje unatoč njegovom NO PASSARAN.




Sabotiraju nas na svakom koraku.




Nakon što smo se takvim diverzantskim dosjetkama glasno nasmijali o brk i stisnuli gas nastavili smo s popisivanjem tradicionalne gradnje.







Ovo je tipični stol pod ladonjom na kojem su se dovodile važne odluke.




Katun je istro-rumunska riječ za stan (u smislu pastirskog dvora). Pronalazimo toponim od Albanije do ovdje.




Preostali ljudi nakon početne skepse nude dec vina na koji moram odgovoriti vetom (šmrc) jer imamo posla dok imamo svijetla.




Crkva Sv.Juraja s tipičnim zvonikom na preslici.



Nadgrobna ploča od koje ti se steže u grlu.













I moja je nona imala golube raznih pasmina.




Stari grad Kožljak.

Nešto više o povijesti.




Grbovi usječeni u stijeni.




Kaštel je opasan vegetacijom kao u trnoružici, u poludivljem stanju jer za njega brine jedini stanovnik koji živi unutar zidina.




Kroz kaštel prolazi markirana planinarska staza.




Crkva Sv.Hadrijana (bez krova), a vlasnik RH ne brine jer ove godine imamo samo 200 miliona kuna (za čitavu kulturu) pa je bolje nadati se milodarima.




Iako treba priznati da je za vrijeme Valvasora (druga polovica 17 st.) Kožljak imao samo zidove i bio šupalj iznutra.





Pogled s kaštela na Čepićko polje koje je do '30 bilo jezero. Sljedi okolica Sušnjevice i Vranje u sljedećem điru. Nadam se da vas nisam udavio fotkama.


Ala boh!






Post info
19.04.2014. (12:14)
18 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Arhiva >>